Ia sa mai zic
JAŠA TOMIC
JEVREJSKO PITANjE
I
Veoma mi je žao, što nemam više pri ruci jedan od brojeva negdanje praške "Epohe". Tamo sam
tako reci s buzdovanom napadao na sve one, koji se usudiše govoriti o nekom "jevrejskom
pitanju". Bilo je to pre jedno cetiri godine, a pisao sam onako, da su Jevreji celog sveta mogli biti
samnom potpuno zadovoljni. Nekad bilo, no bolje da nije.
Ako je do ispovesti, evo ispovedam, da se moji mladicki nazori ne utreše u mojim grudma, ali
Jevreje i njihovu stvar ne mogu više da branim. Nije mi bilo lako prelomiti starom verom; lomio
sam se do blizu dve godine; naposletku su me dokazi, ozbiljno proucavanje stvari i sami Jevreji,
ljuto – razuverili.
Tamo, u današnjoj prestonici Jevreja, u Becu, zacelo se moje razocaravanje. Imao sam ladnog,
ozbiljnog, neumoljivog ucitelja. Nije mi držao predavanja; nije mi donosio od onih silnih knjiga,
koje su pisane protiv Jevreja, samo mi od vremena na vreme govoraše: "rasmotrite ovo" ;
”pripazite na ono"; "promislite o tom i tom” ...
Još pamtim one noci, koje sam proveo citajuci ili promišljajuci o jevrejskom pitanju; još se secam
onog bledila, koje me obuzimaše, kad svanjivaše zora, a ja ne mogoh naci razloga da branim svoje
staro uverenje. Dokazi i istina, behu snažniji od mene, i ja sam podlegao.
Ne napisah gornje retke, i uopšte uvod, pggo mi se mili govoriti o svojoj licnosti. To ne! Ali
napisah, da pokažem, kako sam ja posmatrao nekad jevrejsko pitanje sa onog istog gledišta, sa
kojeg ga posmatra gotovo svo naše novinarstvo. Ja sam to cinio onda, kad sam o jevrejskom
pitanju vrlo malo znao i vrlo malo mislio, a promenuo sam ubedenje, kad sam to pitanje ozbiljno
proucio, a proucio ne samo iz knjiga, nego i iz - života. Za to molim svakoga, da me sasluša do
kraja, pa onda nek sudi.
Ja sam jevrejsko pitanje iznajpre študirao poglavito na austrijskim prilikama. U ono doba beše
borba oko becke štampe vec rešena. Od 13 dnevnih listova, koji tada izlažahu u Becu, behu
jedanaest, i to najglavnija iskljucivo u rukama Jevreja. Ja sam pratio tu štampu, i zgrozio se od
njene pokvarenosti. Posmatrao sam berzu, na kojoj caruju Jevreji; posmatrao sam štetan upliv tih
ljudi po zanatlijstvo, a znao sam vec od kuce, šta biva od onih sela u kojima se nastani samo jedan
jedini Jevrejin. Video sam i to, da je uticaj Jevreja na trgovacki stalež - grozan. Trgovac ili mora
mnogo pre da propadne, no što bi prema ostalim prilikama propao, ili mora moralno da se pocivuti,
tj mora da se služi u trgovini onim istim, cesto nepravednim sredstvima, kojima se njegovi
konkurenti, Jevreji služe.
Ali sam video još nešto, i to me je kanda najviše slomilo. - Današnje stanje, današnje loše
društveno uredenje godi Jevrejima, jer pod današnjim stanjem oni, ali i samo oni napreduju.
Jevreji su u istini najkonzervativniji elemenat u ovoj državi, samo to ne izricu, no svoje ubedenje
kriju pod maskom slobodoumlja. Oni propovedaju slobodoumlje prvo zato, da drugi ne diraju njih,
a zastupaju i neko nadrislobodoumlje u ekonomskom pogledu.
Oni su pristalice takozvane "slobodoumne" mancestarske škole. Ta škola traži od države, da se u
ekonomske odnošaje ne meša, da ostavi stvari "kako idu” i da nikog ne zašticava. Nacelo
mancestarske škole je u dva reda ovo: ”Država treba da je zadovoljna ako u njoj u opšte cveta
radinost i blagostanje, a kako je to blagostanje podeljeno, to se državu nipgga ne tice". Da ce po
toj ”slobodoumnoj” školi, još za 10-20 godina narod raditi kao crv i bogatstvo biti veliko, to je
istina; samo da ce svo bogatstvo otici u ruke Jevreja, to je još istinitije.
No Jevreji su veoma obazrivi. Da ne bi država u odista slobodoumnom pravcu stvorila zdrave
ustanove i to onakve ustanove, koje bi raznim marifetlucima sasekle rukave, Jevreji draže jednu
narodnost protiv druge. Kad god je dolazilo do toga da se Slavenima u Austriji dade ravnopravnost,
jevrejska štampa je ustajala protiv toga; kad god su neki Nemci hteli pošteno da popuste,
jevrejska štampa, a u Becu je gotovo sva štampa jevrejska, žigosala je te ljude kao izdajice –
Nemštine. Duboka je politika Jevreja. Dokle god se narodnosti u jednoj državi glože, dotle se ne
dolazi do naprednih i korisnih ustanova, a to Jevrejima baš i godi.
Jevrejima se ne bi moglo zameriti, kad bi svoje nazadnjacke nazore zastupali javno i otvoreno. To
njihovo gledište moglo bi se nacelno obarati, pa ko pobedi. Ali njihova dvolicna politika, kojom idu
na to, da važe u ocima sveta kao slobodoumni, a opet za to da sprece napredak, može da bude po
narodnosti - smrtonosna.
Govorio sam dovde poglavito o austrijskim prilikama. No da se zapitamo: ”Je li u Ugarskoj bolje? "
Ne verujem, ili bar ne mnogo. Kod nas u Ugarskoj ustao je veliki deo Madara, iz cisto ekonomskih
uzroka, protiv Jevreja. Antisemitska, protujevrejska stranka u Ugarskoj, izabrala je prilikom
poslednjih saborskih izbora, 18 poslanika. Ja znam da se iz ekonomskih uzroka i mnogi naši Srbi
ljuto žale na Jevreje. No mi Srbi, pa s nama i sve ostale nemadarske narodnosti ove države, imamo
još jedan poglaviti uzrok da se tužimo na Jevreje. "Peštanski Lojd", koji je u cisto jevrejskim
rukama, pa s njime i sva ostala jevrejska štampa, uspela je vec davno, da nadraži Madare protiv
nas.
Hocu da naglasim samo ovo: Ono oštro neprijateljstvo, koje je ovladalo posle 1848. god. izmedu
Madara i nemadarskih narodnosti, bilo se vremenom utišalo. Oko 1867. god. nije bilo o
nepomirljivosti rec. No to se neprijateljstvo pocelo da pooštrava baš 1868. god., i to u dobu. kad se
Jevreji dograbiše štampe i sile, te uzeše da šire štetan upliv. Madarski narod je osetio, da u državi
nije baš sve onako, kako bi trebalo da je; on se vec pitaše ”šta je to?” - i osvrtaše se za reforme.
No tu se istace jevrejska štampa. Ona da bi onemogucila reforme, i otklonila pažnju od sebe,
ukazivaše prstom na nas, na narodnosti. Nas je ta štampa denuncirala kao opasne, kao neprijatelje
ove zemlje; i hajka otpoce. Madarski listovi, a još više madarski narod, naišli su na ovaj lepak.
I od tog doba, kad god je bilo Madarima ma što teško, nas su gonili. Madarski se narod isprva na
sve to zadovoljno smešio; za casak se umirio, no to nije moglo dugo trajati. I opet nasta
nezadovoljstvo, a opet nam otrzaše jedno po jedno pravo i bacahu na oltar one madarske sujete,
koju je jevrejska štampa i jevrejski upliv, raspalio.
Sad kao da ce skoro biti i tome kraj. Podobar deo madarskog naroda rastreznio se; on uvide, da
njemu nije lakše, i ne može biti lakše, kad narodnostima zatvaraju škole, i krnje im avtonomnju.
Jevrejska politika kao da je dolijala. Jeste li gledali ”kesaroše" po vašarima? Oni poplene tude
džepove pa kad se podigne vika i hajka, onda na najdrskiji nacin uhvate nekog ni krivog ni dužnog,
i podvicu gomili: "Evo ga, ovaj je kriv". Ovoj slici lici jevrejska politika u Ugarskoj, kao što lici jaje -
jajetu.
Podobar deo madarskog naroda uvideo je vec, gde leži pravo zlo; njemu je vec pocelo da puca
pred ocima; samo mi narodnosti još jednako povtoravamo o jevrejskom pitanju neke fraze, koje
smo citali u jevrejskim novinama; govorimo o nekom lažnom slobodoumlju i covecnošcu; branimo
Jevreje, koji hoce da nas upropaste, a ne vidimo da time kopamo sebi grob.
I ja sam za covecanstvo, ali necu i ne mogu da branim one, koji na me podižu hajku, i gledaju da
me upropaste. Onaj, koji zbog gole fraze: ”covecanstvo” hoce da propadne, alal mu.
Ja sam 1882. god. u Becu, u "klubu austrijskih narodnosti" držao predavanje o "starodrevnom,
sredovecnom n današnjem protujevrejstvu"; docnije sam štampao to predavanje u vidu clanaka, u
jednom nemackom listu, i sad se kanim, da te clanke ovde prevedem i obradim za srpski svet.
Da izjavim još ovo: Ja nisam za to, da se mi Srblji valjda pretopimo u ciste antisemite i da nam
antisemitizam bude jedini i iskljucivi program. Za sad mislim samo to, da nam nece škoditi, ako
poklonimo malo pažnje jevrejskom pitanju. U to ime, hocu da kažem svoje mišljenje.
II
Lord Dizrajeli (Bikonsfild), koji je kroz toliko godina bio ministar-predsednik u Engleskoj, beše
poreklom Jevrejin. Što je naš narod robovao preko cetir i po veka, to se može prepisati turskoj sili,
ali što je robovao ovo poslednje dve desetine godina, to se ima prepisati poglavito "plemenitom”
Bikonsfildu. On je za svo vreme svoje vladavine, upotrebio sav upliv mocne Engleske, da održi trulu
tursku carevinu; on je žrtvovao ponekad cak i interese svoje države (narocito finansijske), da
hrišcanske narode u Turskoj - Slovene - ostavi i na dalje u ropstvu. Engleska tadanja radikalna
opozicija, pod svojim pripoznatim prvakom Gledstonom, nije mogla da obori upliv Bikonsfildov. Pa i
tada, kad 1875. god. planu hercegovacka diljka na Nevesinju, tada, kad Srbija i Hercegovina
priskociše u pomoc svojoj braci, pa i Rusija zagazi u tu svetu borbu, bio je i opet lord Bikonsfild,
koji je na zloglasnoj berlinskoj konferenciji i opet bacio sav upliv Engleske na vagu, da spreci
konacno oslobodenje slavenskih naroda na Balkanu.
Što je lord Bikonsfild na berlinskoj konferenciji ustao da spreci širenje Rusije, to se sa gledišta
nekakvih engleskih interesa još daje razumeti, ali što je ustao protiv oslobodenja one jadne i
potištene srpske i bugarske raje, to se sa gledišta tih interesa nikako ne može pravdati. Da
engleski narod nije bio protivan oslobodenju balkanskih naroda, to su pokazali njegovi zborovi,
mitinzi, za vreme srpsko-turskog rata; a to su još jasnije pokazali izbori, koji su u Engleskoj
nakratko posle berlinske konferencije oborili Bikonsfildovu stranku i istakli na površinu njegovog
protivnika, Gledstona, koji važi kao najveci prijatelj nekadanje i sadanje raje u Turskoj.
Držanje lorda Bikonsfilda na berlinskoj konferenciji, može se dakle samo tako razumeti ako
pretpostavimo, da plemeniti lord, ovde nije zastupao kao engleski ministar engleske interese, nego
da je zastupao kao Jevrejin, jevrejske interese. Dogadaji su dokazali, da Jevreji najvecma mrze
Slavene, a to ce biti po svoj prilici za to, što se Slaveni do danas, bar na praksi, pokazahu
najnepristupacniji jevrejskom uplivu. No lord Bikonsfild nije se zadovoljio na berlinskoj konferenciji
samo time, da preci oslobodenje slavenske raje, nego se pored te politicke brutalnosti i
neslobodoumlja pokazao još i vrlo "slobodouman i covecan". On je zastupao nacelo, da svi istocni
narodi, pa i Rumunija i Srbija, moraju priznati Jevrejima potpunu jednakost, pa je i prodro s tim
svojim nacelom. Hercegovacka krv, šumadinski, njeguški i moskovski bataljoni, padali su dakle na
razbojištu za oslobodenje - Jevreja. Srbin je još i danas raja.
No još se nije sasušilo mastilo kojim potpisaše istocne države protokole berlinske konferencije; još
se nije sasušilo mastilo kojim potpisaše oslobodenje i jednakost Jevreja, kad se baš u tim istim
zapadnim državama koje primoraše Istok na to potpisivanje, otpoce da širi antisemitizam,
protujevrejstvo. Od 5-6 godina širi se protujevrejstvo u zapadnim državama tako naglo, kao što se
do sad nije širila nijedna jedina ideja.
Da se zapitamo: Šta je to antisemitizam, protujevrejska struja? No ako hocemo na ovo pitanje da
odgovorimo, onda nam se pre njega namece drugo pitanje a to pitanje glasi: Šta su Jevreji, i u
opšte jesu li oni narod?
Mi tvrdimo da jesu. - Ono se do duše može primetiti, da su Jevreji u starom veku izgubili svoju
državu i rasuli se po svetu; može se primetiti da su oni u toku daljeg vremena napustili svoj jezik,
pa da mnogi od njih danas napuštaju cak i veru. To je istina, ali se mora i to priznati, da Jevreji
danas pored sveg toga, imaju više zajednickog u sebi, nego narodi koji žive u svojoj državi, govore
svojim jezikom i mole se svome, starome bogu.
Cuveni Francuski naucar Ernest Renan, držao je na izmaku 1881. ili pocetkom 1882. god. u Parizu
znamenito predavanje o narodnosti i narodima. On je tada izašao na sredu s mišljenjem, da
narodnost i narod ne zavisi ni od toga, što izvesni ljudi žive u jednoj državi; ni od toga, što izvesni
ljudi govore jednim jezikom, pa ni od toga, što veruju jednu veru. Po Renanu je glavna crta
narodnosti i naroda ta, ako izvesni ljudi imaju jednu prošlost, jednu sadašnjost a hteli bi da imaju i
jednu buducnost.
Mi sa svoje strane ne delimo potpuno mišljenje Renanovo; nama izgleda, da on zajednicki jezik,
zajednicku državu i zajednicku veru suviše malo uzima u racun, ali mu priznajemo, da je ukazao
prstom na novu osobinu narodnosti, na osobinu, na koju se do sad vrlo malo osvrtalo. "Hteti jedno
i isto", to vezuje i strance, a kamo li ljude, koji su imali jednaku prošlost, jednaki jezik i jednaku
veru, a imati razne težnje, to otuduje decu i od rodenog - oca. Srbi poturcenjaci, ne otudiše se tako
silno od kuce, ognjišta i svoje brace, valjda s toga, što poceše da se klanjaju polumesecu, nego
bice poglavito za to, što su sa Muhamedovom verom skopcane i druge politicke težnje. Kad je vec o
tome rec, evo nuzgred naglašujemo i to, da se po našem mišljenju ljuto varaju oni, koji misle, da
neslaganje Srba i Hrvata potice iz razlicne vere ili raznije pismena, Bože sacuvaj! To neslaganje
ima dublje uzroke; ono potice iz raznije politickih težnji, koje su danas izmedu Srba i Hrvata na
žalost odviše velike. I sve dok se one ne uklone, mi u iskreno i trajno pomirenje Srba i Hrvata, ma
kolko da želimo, prosto - ne verujemo.
Jevreji dakle kao što vec naglasismo, imaju zajednicku prošlost, zajednicku historiju, a poglavito
zajednicke osobine i težnje. I baš te zajednicke crte, obeležavaju ih kao zaseban narod: njihova
zajednicka vera dolazi tek u drugom redu. Nemaju dakle pravo oni, koji tvrde, da su Jevreji samo
"religijozna sekta", i da svi oni, koji ustaju protiv Jevreja, cine to zbog njihove religije. To je za celo
podmetanje, jer u koliko je nami poznato, još ni jedan ozbiljan antisemita, nije zamerao Jevrejima,
što oni imaju u mesto "krešcenija" - "obrezanije" ili tome podobno.
Mi cemo u ostalom dokazati, da se antisemitizam sviju vremena nije nikad borio protiv jevrejske
vere, nego protiv jevrejskog morala, protiv jevrejskih nazora i protiv jevrejskih težnja.
Ovde bi nas neko mogao pitati: "A zar nisu jevrejski nazori, proizašli iz jevrejskog morala, a
jevrejski moral opet proizašao iz vere"? Odgovaramo da nije, jer se obrtno zbilo. Jevrejski moral,
stvorio je baš noviju jevrejsku veru - talmudizam. No o tom cemo docnije govoriti.
Za sad naglašujemo, da se Jevreji po karakteru vecma razlikuju od ostalih naroda, no što se ma
koja druga dva naroda razlikuju medu sobom. I baš u ovoj okolnosti leži po našem mišljenju glavni
i jedini uzrok, neslaganja ostalih naroda s Jevrejima. U ovoj okolnosti leži uzrok, što se povika na
Jevreje i antisemitizam provlaci kroz svu historiju, jer odviše velike raznolikosti ne možeš nikad
sklopiti i združiti. Jevreji su organizovana sila u državi, koja ide na to, da ostale državljane
ekonomski i inace podjarmi.
U ovom trenutku, kada je povika na Jevreje i opet postala opšta, i antisemitizam juri "trcecim
korakom" napred, mi hocemo da iznesemo pred naše citaoce historiju starodrevnog, sredovecnog
pa i današnjeg antisemitizma. Mi iznašamo tu historiju s toga, da pokažemo pre svega sva ona
sredstva, koja su do danas upotrebljavana protiv Jevreja, pa na žalost nisu pomogli. A saznati sve
one puteve, kojima je išlo do danas covecanstvo bez - celji, to je velika dobit, i olakšava
mogucnost, da se udari jednom pravim putem. A taj put se mora pronaci, jer se ovako više ne
može.
Mi eto jasno izrekosmo kuda težimo, a ako u toku ove rasprave padne koja krupnija rec, ili ako je
koja krupnija rec može biti vec pala; molimo da nam se oprosti. Mi ovde govorimo, jer hocemo da
dodemo do istine, a podbadanje i širenje nesuglasnosti, neka je daleko od nas. "Ta mi smo bez
razlike", kao što rece jedan kulturni historicar "proizvod roditelja, dojkinje, klime, mesta, vremena,
obrazovanja i stotinu drugih okolnosti, koje sve skupa niti su naša zasluga, niti naš greh".
III
Obicno se govori, da je historija Jevreja od postanja poznata. Nama izgleda da to nije tako. Evo
zašto: Kad su Jevreji došli iz mezopotamskih dolina u Egipat, mi vidimo da imaju dosta savršen
jezik, razvijenu religiju (veru u jednog nevidimog, svemoguceg boga) i veoma nizak moral. Kakav
je bio život Jevreja u Mezopotamiji to nam historija ne može da pripoveda, i tako izlazi, da je nami
pocetak jevrejskog života i jevrejskog razvitka - nepoznat. No kad nam je taj razvitak nepoznat,
onda ne možemo ni na najzanimljivije pitanje da odgovorimo, na pitanje: zašto su Jevreji takvi,
kakvi su? A oni su postali takvi kakvi su, ne slucajno, nego usljed raznih prirodnih zakona, usljed
klime, rane, usljed tamošnjeg zemljišta i drugih okolnosti, što sve skupa upliviše ne samo na
telesni, nego i na moralni razvitak naroda, upliviše na njegov jezik, religiju itd.
No mi ne pišemo kulturnu historiju Jevreja, te nam s toga nije toliko žao, što sve to ne možemo da
ispitamo, ali cemo pokušati da protumacimo bar ono, što nam ovde treba, a to je: Kako je postao
Jevrejski moral?
"Stari zavet" nije istorija, ali je taj zavet postao usljed narodnih predanja, a narodna predanja i ako
nisu istinita, ona su u toliko znacajna, što se iz njih mogu videti obicaji i moral onog naroda, u
kome su ta predanja ponikla.
Najstarija predanja Jevreja pocinju sa stvorenjem sveta. Odista je znacajno po jevrejski moral, da
mi u tim predanjima nalazimo kako vec prvi ljudi greše, njihovi se sinovi ubijaju, a dalji su
naraštaji iskvareni, da bog napušta na njih jedared potop a zatim "vatrenu kišu". Eto kako crtaju
Jevreji moral svojih najstarijih predaka; takav moral nalazimo mi kod njih i u docnija vremena,
koja vec upoznaje i rasvetljuje historija.
Pa kako je postao taj hrdavi, jedinstveno hrdavi moral kod Jevreja? Mi smo se dugo mucili o
rešenju tog pitanja, i evo iznosimo ga.
Najstarija jevrejska narodna predanja, njihova historija i današnja statistika data pokazuju nam, da
su se Jevreji od sviju naroda najveca namnožavali, pa se i danas tako namnožavaju. Nami izgleda
da je to njihovo neprirodno namnožavanje bilo prvi uzrok njihove pokvarenosti. Verovatno je bar,
da je kod Jevreja još u najstarije doba nastupala ona okolnosg, koju okolnost engleski nacionalni
ekonom Maltus, danaske Evropi prorice. Namnožavanje ljudstva bilo je kod Jevreja jace i naglije,
nego namnožavanje proizvodnja i sretstva za život. A gde to nastupi, tamo mora nastupiti zverska
borba za opstanak - otimanje. Ta je okolnost po našem mišljenju proizvela kod Jevreja - razvrat.
Kome se ovo tumacenje ne dopada, taj neka traži drugo, ali to tek niko ne može poreci, da je život
u Jevreja sve od najstarijih vremena bio neobicno - pokvaren. I ta pokvarsnost, taj razvrat je
uzrok, te je još u najstarija vremena ponikao antisemitizam, protujevrejstvo.
Egipatski faraoni bili su prve antisemite. Jevreji su bili u Egiptu politicki podjarmljeni, i iz toga se
može vec zakljuciti, da im nije bilo lako. Ali su Egipcani sa Jevrejima mnogo gore postupali, nego
sa ostalim narodima koji behu podjarmljeni.
Poznato je, da je Faraon jedared zapovedio, da se sva jevrejska deca, muškarci, bace u vodu. No
docnije je išao još dalje, te da bi se otresao sviju Jevreja, izgonio ih je iz svoje države. Jevreji vele,
da ih je pustio na slobodu, no to je neverovatno. Da ih je "pustio na slobodu" iz prijateljstva, on ne
bi bio pre toga pokušavao, da jevrejsku muškadiju - podavi.
Pa zašto su Jevreji proterani iz Egipta? To se najbolje vidi iz docnijih dogadaja. – Po iskazu sviju
historika, bili su Jevreji posle ishoda iz Egipta tako pokvareni, da njihov voda i prorok Mojsej nije
imao kuraži, da ih odmah vodi u obetovanu zemlju, i da s tim naraštajem osnuje novu državu.
Nego je on za 38 godina vodio Jevreje po pustinji, vodio ih je okolo brega, a to s toga, da doceka
smrt starog pokvarenog naraštaja, i da sa novim, boljim priraštajem, otpocne stvaranje nove
države.
Deset zapovedi božji, koje je Mojsej skinuo sa gore sinajske, i u kojima se veli, šta sve Jevreji ne
treba da cine, pokazuju jasno, šta su u ono doba oni odista cinili.
Ustanove. koje je Mojsej zaveo med Jevrejima, dopadaju se mnogim historicima. Mi to mišljenje ne
možemo da potpišemo. Priznajemo, da je Mojsej bio duboki filozof, umni tvorac nove religije, ali
on, koji tada stajaše na celu Jevreja, nije bio nikakav državnik. On je do duše uvidio jevrejsku
pokvarenost, on je uvidio štetan upliv koji je morao po državu otuda proizci; on je hteo tome
štetnom uplivu da stane na put, imao je i moci za to, ali u mesto da stvori takve državne ustanove,
iz kojih bi moral proizašao kao prirodna posledica, on se zadovoljio time, da taj moral - pridikuje.
No ta teokratska, popovska, država morala je proci kao i sve one religijozno-državne sekte u
Americi, morala se rasuti.
Mi se pozivamo na državne uredbe u starome Rimu i Grckoj. Religija u staroj rimskoj i grckoj državi
bila je – mnogoboštvo. Ti su bogovi, kao što ih je narod verovao, bili iskvareni: ratovali su jedno s
drugim, opijali su se, a kad im je bilo dugo vreme, onda su išli boginjama u posetu i preklinjali. Ta
je religija inace pesnicka, lepa ali nema u sebi nikakvog morala. Pa opet je zato bilo vremena, kad
je u Rimu i Grckoj, pored sve te religije, bio narod moralan, pun požrtvovanja i vrline. To je bilo
onda kad su državnici stvorili zdrave državne ustanove. Mojsej to nije umeo, on je u mesto toga
stvorio lepu - religiju i jevrejska pokvarenost trajala je i širila se i dalje.
Nemamo nužde da pratimo politicku historiju Jevreja korak po korak, samo naglašujemo, da ih
kroza svu tu historiju vidimo ogrezle u krajnjem nemoralu. I tada, kada vladahu njima njihovi
tiranski kraljevi ("mudri Solomon" bio je najgori od sviju); i tada kad behu podjarmljeni od
Babilonaca, Perzijanaca, Makedonaca i Rimljana, oni ostadoše jedni te jedni.
Citava jevrejska literatura onoga vremena, izuzimajuci cisto crkvenih spisa, beše antisemitska.
Najznamenitije su u toj antisemitskoj literaturi - "knjige proroka". U tim knjigama ustaju pojedini
Jevreji protiv grdne pokvarenosti svoga naroda, ustaju sa daleko oporijim recima nego što to cini
danas – Ištoci. Ti "proroci" i pretskazaše naposletku svome pokvarenom narodu šta ce ga snaci.
Reci Jeremije proroka: "Nece vam ni kamen na kamenu ostati" ispunile su se sa razorenjem
Jerusalima potpuno.
Iz sredine pokvarenog Jevrejstvom vidimo da se rada covek pun duha i moralnosti - Hilel! On
pokušavaše svom snagom da izazove preobražaj, no njega gone i ismevaju. Posle Hilela ustao je
Hristos.
Nužno je da se uživimo u ono doba; nužno da za casak predstavimo sebi sve one prilike koje su
tada vladale, pa tek onda možemo razumeti Hristovu nameru. Hristos nije ustao protiv starog
zaveta; Hristos je primio za osnovu svoje religije one iste "deset zapovedi božje", koje je pisao
Mojsej, i koje su Jevreji i pre Hrista imali. Sva razlika izmedu tadanje jevrejske religije i Hristove
nove nauke krece samo u jednom pravcu. Hristos se nije prepiro o suštini sv. Trojice, o lebu i vinu
itd.; oko tih sitnica uzeše tek apostoli a još više crkveni sabori da se svadaju, kao da je to glavno u
Hristovoj nauci. Hristova nauka, ona cista nauka, koju je on propovedao bila je naperena protiv
ceremonija. "Vi znate zapovedi božje", veli on Jevrejima, "ali ih ne vršite. Vi idete u Hram, ali tamo
trgujete", veli on, i jevrejske sveštenike, koji su ogrezli u nemoralu i kalu, tera bicem iz hrama
božijeg. Njemu nije dosta što se neko kao onaj Farisejac gruva pred oltarom u prsa; on traži dela i
ukazuje na - Samaricana. Hristos se zauzima za sirote i podjarmljene; on je propovedao jednakost,
veleci: "svi ste vi jednaki". Da! Hristos je hteo da se deset zapovesti božije vrše, a ne samo šapucu
pred oltarom, i to je glavna osnova zbog koje je ustao protiv tadanje jevrejske religije. No sve beše
uzalud.
Jevreji su grcali u demoralizaciji; njihove ustanove behu jadne i traljave, zakoni loši, a na
dubradma ne nicu nježni cvetovi, pa ma ih po sto puti sadio i zalivao. Trebalo je preobraziti samo
zemljište, pa da bude drugacije. "Vodica" tu slabo pomaže. Danas si, recimo, iscupao zlo, no ako je
zemljište ostalo staro, zlo ce opet nici. Trebalo je dakle oboriti jevrejske državne ustanove; no ne
beše nikoga, koji bi to ucinio. Politicka stranka u Jevreja, takozvani "Farisejci", koji su tražili
slobodoumnije i demokraticnije državne ustanove, nije bila dovoljno jaka, da prodre.
Hristos se bio latio gigantskog posla, on se odrekao Jevrejstva i otpoceo da propoveda opštu
slobodu sviju ljudi. Apostoli, a još više velikodostojnici crkveni, izopaciše Hristovu nauku, oni je
skrenuše sa pravog **** a zadaviše je u puke ceremonije. Jevreji imadoše opet taman toliko sile i
državnog autoriteta, da prikuju Hrista o krst, te da kao država, uginu za navek...
Eto to bi bilo u malo reci historija starodrevnog antisemitizma. Ta je historija dosta svestrana i mi
je ponavljamo u nekoliko redi. Najpre je pokušao Faraon da potamani Jevrejstvo, i poceo da baca u
vodu svu njihovu mušku decu. No i starodrevni varvarin preplašio se od tog sredstva, te se
zadovoljio naposletku time, da svoj narod sacuva od jevrejske pokvarenosti. Da bi to postigao, on
je proterao Jevreje iz zemlje. To je bio antisemitizam, koga pokrenuše stranci protiv Jevreja.
Ali ima, kao što smo videli, i antisemitizam, koga su pojedinci Jevreji pokrenuli protiv pokvarenosti
svog naroda. Taj antisemitizam bio je uzvišen, on je hteo pokvareno Jevrejstvo, ne da uništi, no da
ga reformiše, popravi. Celj je bila valjana, ali su sredstva bila slaba, nedovoljna. Umesto da se
antisemite baciše na politicko polje, oni uzeše da pridikuju.
A jednom narodu kazati: "budi dobar i pošten", znaci toliko isto, kao kad bi mu kazao "budi
obrazovan" to se ne da onako od jedne reci postici. Za ono poslednje nužne su dobre škole, za ono
prvo zdrave državne ustanove.
IV
Talmud ...
Kad padne kap vode na usijano gvožde, ne šikce vecma, no što šikcu Jevreji i njihovi prijatelji kad
u književnosti i novinarstvu padne ta kobna rec: talmud.
Vazda nauceni da vicu za policijom i državnim tužiocem, i ovoga im je **** prva rec, kako je to –
draženje. Sa prividnom srcbom, ali u stvari sa nesravnjivom nadutošcu odricu Jevreji sposobnost
svakom nerabineru, da se paca u raspravu, kad je o talmudu rec. "Veran prevod talmuda ne
postoji", vele oni, "a jevrejski original, ne mogu da razumu, lajici". - Istina!
Ali neka nam se dopusti da primetimo kako je dovoljno, prouciti onaj deo književnosti, koji se bavi
jevrejskom historijom i jevrejskim odnošajima, pa da se covek podpuno poduci o talmudu. One
historije Jevrejstva, koje su pisali rabineri, sadrže u sebi prevod mnogih i važnih mesta iz talmuda.
Ta mesta ili se bave korisnim poukama za život, ili kipte od morala i covekoljublja. I dotle bi bilo
sve lepo.
Medutim je u novije doba ustao profesor praškog sveucilišta za orijentalne jezike, dr Roling, i
naštampao citavu knjigu izvoda iz talmuda. Iz te se knjige vidi, da u Talmudu odista ima moralnih i
lepih pouka, ima božanstvsnih izraza o ljubavi prema bližnjemu, samo se vidi i to da po nauci
talmuda Jevrejin mora smatrati samo Jevrejina za svog bližnjega, i svaki Nejevrejin, ne samo da
nije Jevrejinu bližnji, no nije ni covek, a ko necoveka, mora svaki Jevrejin ici na to, da Nejevrejina
vara, upropašcuje, pa i ubija. Izrazi, kojima casti talmud Nejevreje, tako su niski, tako brutalni, da
ik ovde ne cemo ni povtoriti.
Doktor Roling je znao šta ga ceka, kad njegova knjiga izade. On nije hteo da se s jevrejskim
rabinerima grdi, no položi jednom novcanom zavodu dosta veliku sumu novaca, i obrece te novce
svakom onome, koji mu dokaže, da u njegovom prevodu talmuda, ima ma i samo jedne jedine
neistinite reci. Taj novac ne zasluži do danas ni jedan rabiner, ali su oni svi skupa obasuli dr
Rolinga s citavom literaturom - grdnji.
Vec i iz ovoga što dovde navedosmo, vidi se, u cemu je stvar. No mi necemo da se zadovoljimo
samo s autoritetom dr Rolinga, no ici cemo u ispitivanju i dalje. Izjavljujemo unapred, da se s
talmudom u opšte ne bi zanimali, kad ne bi morali. Ono doba, od razorenja Jerusalima god. 70.
pos. hr., pa sve do 1040. godine naziva se u historiji Jevreja - "talmudsko doba". Ko dakle nije
nacisto s talmudom, taj ne može razumeti i oceniti ni "talmudsko doba", pa ni docnije dogadaje.
Ne samo HIH.,no vec i HPI. vek ima svoga dr Rolinga. Domen, veliki znalac talmuda, ustao je
1239. god. i optužio talmud papi Gligoriju IH. Papa je sastavio sud i taj je sud osudio talmud, da se
ima - spaliti. Francuski Kralj Ludvig, ne htedne verovati ni papi, ni onom sudu koga je papa
sastavio, no sastavi sam novi sud. Tome sudu je predsedavao tadanji kancelar pariškog
univerziteta; na tome sudu je bio i sam kralj. Sazvao je i Domena, koji je tužio talmud, sazvao je i
rabinere koji su branili talmud i pustio ih da zastupaju svoje nazore. R. Jahil, glavni govornik
rabinera držao se dobro, ali je morao mnogo što šta da prizna, i nov je sud potvrdio prvobitnu
presudu. U citavoj Francuskoj podigli su glomace i spalili sve egzamplare talmuda, koje im dodoše
do ruke, a to sve, kao što je u presudi glasilo, "zbog zlocesti i nemorala". Posle nekoliko desetina
godina - 1264. - naredio je i kralj Jaim od Aragonije, da se spali talmud.
Protiv ovih presuda podižu jevrejski rabineri još i danas - protest. Oni tvrde, da su tadanje sudije
koje osudiše talmud, bili neuki jevrejskom jeziku, a da osudiše talmud iz verske mržnje. No mi
cemo da se pozovemo na jednog naucnog sudiju, o kome niko ne može reci da je mrzio Jevreje.
Taj je sudija Dr. H. Grec. On je i sam rabiner, veliki znalac talmuda, a napisao je po jevrejskim
izvorima "Historiju Jevreja" u nekakvik 14 knjiga. Ta "Historija Jevreja" pisana je u glavnom tako
laskavo po Jevreje, da je tu knjigu o svom trošku izdalo jevrejsko "društvo za širenje jevrejske
literature". Dr. Grec piše u toj svojoj "Historiji Jevreja" o znacaju i sadržaju talmuda medu ostalom
ovako: "Talmud je bio osudivan i spaljivan, ali to samo s toga, što niko nije hteo da vidi i njegove
dobre strane, no samo hrdave". Malo dalje veli Grec ovo: "Hrdave strane talmuda mogu se svesti
na tri odeljka. Prvo i prvo ima u talmudu mnogo sitnica i malenkosti; drugo ima u talmudu mesta
koja govore o demonima - davolima - a trece ima u talmudu neprijateljskih izražaja i uputstava
protiv clanova drugih naroda i drugih veroispovesti".
Mi mislimo da se ove reci dr. Greca ne mogu uzeti olako, a mislimo i to, da iz njih jasno izlazi, kako
ce u talmudu ipak biti mnogo što šta, što se protivi deset zapovedima božijim. U ostalom mi
držanje današnjih Jevreja i njihovih rabina, u ovoj stvari prosto ne razumemo. Ta oni za boga nisu
napisali talmud, no je taj talmud postao u III., IV. i V. veku.
Pa zašto ne kažu ta gospoda istinu; zašto bar ne reknu, da oni u svojim sinagogama ne
propovedaju više narodu ona mesta iz talmuda, "koja sadrže neprijateljske izraze i uputstva protiv
drugih naroda i veroispovesti?" Tada im niko ne bi mogao zameriti; no oni u svojoj drskosti hoce
istinu na ocigled svom svetu da oporeknu. To je nepoliticki, jer na taj nacin oni dokazuju svoju
zajednicu sa svakom tackom talmuda, oni brane nešto, što se danas niti može niti sme braniti, i mi
držimo, da ce otuda biti po njih kadtad hrdavih posljedica.
Posle razorenja Jerusalima, beše politicki život Jevreja na izdisaju. Ovdi ondi pokušavahu neki od
njih ustanak, no taj ne nalazaše u narodu odziva. Narod je ucinio drugo nešto. On je kao ono pacov
napustio ladu koja propadaše. Tome i imaju zahvaliti Jevreji što su se održali, jer da su vecma
voleli otadžbinu i ostali gde su, od njih bi danas bilo isto tako malo traga, kao od Rimljana. No kao
što rekosmo, oni se razidoše po svetu, narocito se naseliše u Babilonu, i stvoriše "državu
Izrailjcana". U toj državi behu zavisni od Perzanaca, ali su imali vrlo prostranu avtonomiju. Njihova
politicka glava, takozvani "ekzilarh", bio je po redu odma cetvrti posle perzijskog kralja. Pod tim
srazmerno dosta povoljnim okolnostima, pocinju oni da žive novim životom, i stvoriše - talmud.
Dizali su crkve i predikaonice narocito u Babilonu; njihovi rabineri prikupiše stare jevrejske zakone,
zakonska tumacenja, narodne izreke, iz kojih se poglavito sastoji onaj deo talmuda, što se zove
"mišnah"; tom delu dodaše "gemaru", (završetak), dok nisu naposletku Rabina i R. Joze završili
knjigu i izrekli: "neka bude proklet svaki onaj, koji ma samo i jednu rec doda ili oduzme od te
knjige". Toje kao kod našeg "vjeruju".
Mi smo o glavnoj sadržini talmuda vec napred govorili. Sad kažemo neku rec o kulturnoj strani
talmuda. Talmud ma kako da je u izvesnom pravcu nemoralan, on je pisan od boljih ljudi, i imao je
kako se nami cini, politicku celj.
Da dokažemo to: Jevreji behu u ono doba politicki podjdrmljeni i do krajnosti razvraceni. O tome
razvratu pišu tadanje jevrejske kronike, koje je preveo dr Grec, ovo: " Jevrejski seljaci, bili su u
delanju bez poštenja, u porodicnom životu bez nježnosti; u odnošajima sa drugim bez poštovanja,
a nisu cenili ni malo tud život. Jevrejski sveštenici klonili su se i dodira seljackog, da ne uprljaju o
njih svoje haljine".
Kad se dakle uzme u obzir ovaj razvrat i politicka potcinjenost Jevreja, onda se mora covek Rabini
R. Joze-u i kako se zovu ti svi tvorci talmuda u neku ruku diviti.
Oni su se starali, da u talmud unesu mudre zakone i savete za prakticni život, ("Ne prosipaj prljavu
vodu, pre nego što nabaviš cistu"). Oni su u talmudu naredivali svome narodu da bude jedno
drugome brat, da se vole i pomaže, a s druge strane ulivali mu zversku mržnju protiv njegovih
politickih protivnika, protiv svakog onog, koji nije Jevrejin. Talmud je dakle osnovao neku politicku
religiju, on je u onom varvarskom dobu hteo da pouci Jevreje o tome, kako ce što lakše održati
narodnosti i materijalnu " borbu za opstanak".
Mi smatramo talmud u neku ruku za ono isto, što je i koran. Jevreji se mnogo hvale, da je
Muhamed pozajmio od njih svoju religiju. To je istina; mi šta više idemo i dalje, te tvrdimo da su
Muhamedanci i svoj koran stvorili po talmudu. Jer i koran sadrži u sebi stare zakone, savete,
"moralne izreke", ali ujedno i nauku, da su svi Nemuhamedanci psi, koje satrti i uništiti valja.
Koran je oduševljavao i fanatizovao Muhamedance; on im je u starije doba ucinio veliko politicke
usluge, no danas ce ih upropastiti. Koran, t.j. sin, koji je stvoren od talmuda, bio je srecniji od oca.
Osmanlije, Turci, održali su pobedu nad ostalim svetom, i njihov koran posta zakon, ispunjavanje
njegovih propisa - vrlina. Jevreji su bili slabiji, pobedeni, i ispunjavanje talmuda beše uvek
smatrano kao - zlocin.
Mi smo rekli o talmudu onoliko koliko beše po našem mišljenju nužno. Mi sad imamo u rukama
kljuc, kojim cemo otvoriti vrata, koja skrivaju tumacenje sredovecnog antisemitizma i docnijih
dogadaja.
V
Zašto su gonili Jevreje u srednjem veku? - Pa to je bilo zbog "verske mržnje" - odgovorice vam se
na to. Jeste, ali je tu i historija, a ona veli da nije tako.
Mi hocemo da priznamo, da je tako reci i vazduh srednjeg veka bio natopljen verskim
predrasudama i religijoznom mržnjom. Srednji vek nosi na duši "krstonosne vojne", srednji vek je
uprljao ruke prilikom "vartolomijske noci"; srednji vek je pogazio obraz prilikom "dragonada";
srednji vek se obešcastio prilikom "inkvizicije"; papska moc je u svom verskom neslobodoumlju i
besnilu rušila citave provincije, i klala citave narode: - sve je to istina, ali ta verska mržnja nije se
odnosila i na Jevreje. Pa kako je to moguce? - Evo da kažemo:
Jevreje je spasla njihova verska nadutost. Zna se, da Jevreji smatraju sebe za jedini "bogom
izabrani narod"; oni veruju da je bog za njih stvorio "obetovanu zemlju"; oni veruju u opšte, da su
nekakve maze - božije. Toj jevrejskoj nadutosti laskao je i Mojsej, pa je tu nadutost uneo i u svoju
veru. "Pravi bog, to je bog Semita, bog Jevreja" - vele oni. Ko dakle nije semita, nije Jevrejin, za
toga u okviru jevrejske crkve nema pravog blaženstva; pravi Jevrejin treba da se rodi takav.
Jevrejska religija je narodna religija, ona je po pravdi skucena samo na Jevreje.
Hristos je udario drugim putem; on je umesto verskog narodnosnog šovinizma, uzeo da propoveda
- mednarodnost. Hristova vera, nije vera jednog naroda, nego vera covecanstva, vera sviju ljudi.
Bog o kome je Hristos propovedao, ne poznaje nikakav "izabrani narod", nego su njemu svi ljudi -
jednaki, svi su njegova ravnopravna deca. Posle ovoga što smo dovde rekli, vidi se jasno, da
jevrejska vera beše vrlo primamljiva i laskava po Jevreje. oni su se s toga i opirali Hrišcanstvu, jer
im je Hrišcanstvo htelo da uzme "versku prevlast" i da ih izjednaci sa drugim narodima; ali se vidi
isto, kako vera Jevreja nije mogla da mami i ocarava druge narode. Ta kog ce im vraga vera, koja
im kao Nejevrejima unapred zatvara vrata - blaženstvu.
Rimskim papama, koji su se u ono doba borili za moc i prevlast, nije bila opasna jevrejska vera.
Jevrejska vera nije težila da ovlada svetom, ona se ogranicila samo na jedan mali i raskomadani
narod. Rimske su pape moc Jevrejstva prosto ignorovale, prezirale, a upustili su se u krvavu i
zversku borbu protiv Muhamedanaca i protiv Protestanata, koji su bili opasni takmaci, jer su i sami
išli na to, da pomuhamedance i poprotestantišu citav - svet. Eto, mi mislimo daje to bio uzrok, što
papska moc u srednjem veku nije gonila Jevreje, a kome se to tumacenje ne dopada, taj neka traži
drugo, samo cemo mi historijom dokazati, da Jevreji zbog verske mržnje nisu bili gonjeni.
Kada su Jevreji posle razorenja Jerusalima prsli na sve strane, nigde ih ne predusretahu mržnjom,
nigde ih nisu gonili. Izgleda, kao da je taj narod, koji je ostao bez otadžbine i države, izazvao
duboko sažaljenje u tadanjih vladara. "Seoba naroda" beše u najvecem jeku, ali Jevreji ne
ucestvovahu u toj seobi kopljem i buzdovanom; oni svoja nova ognjišta nisu kao drugi narodi oteli,
no izmolili. Kako su Jevreje primili u Babilonu, to smo vec napomenuli, a sad dodajemo, da su ih i u
Evropi docekali sa iskrenim gostoljubljem, a braminski kralj Arivi, ponašao se prema njima tako
reci kavaljerski, i ustupio im mnoge povlastice.
U prostranoj franackoj državi, ucinio je vec Karlo veliki dosta za Jevreje; a kralj Ludvig ponašao se
prema njima do krajnosti prijateljski. On im je dozvolio da mogu držati hrišcanske radnike, dozvolio
im je, da mogu držati otroke, pa i to, da mogu trgovati s robovima. Kralj Ludvig je Jevrejima za
ljubav naredio, da se vašar ne drži više subotom, kad Jevreji slave, no u druge dane. Kralj je
naimenovao i narocitog cinovnika (Magister Judeorum), koji se morao starati, da se prava Jevreja
ne povrede. No ne samo u franackoj državi, nego i u Poljskoj beše dozvoljeno Jevrejima, da drže
hrišcanske robove, a dvorci i palate, koje sazidaše Jevreji u 11. veku u Ceškoj i Moravskoj, svedoce
jasno, da su oni tada bili - vlastele.
O verskom ugnjetavanju Jevreja, nema u historiji toga doba ni pomena. U Babilonu imali su Jevreji
akademije i predikaonice, a škola na kojima se predavala "nauka o talmudu" bilo je u Vormsu,
Majncu, Toledi i drugdi. O sinagogama necemo ni da govorimo, jer u jevrejske sinagoge nije niko
dirao, pa ni onda, kad su poceli talmud da osuduju, i da podižu za njega glomace. Kao zanimljiv
primer navadamo, da je 1569. god. kad su Jevreje zbog njihove pokvarenosti poceli vec da
proteruju iz "crkvenih država", da je velimo u tom dobu u tim državama bilo na svaku hiljadu
jevrejskih porodica 72 sinagoge. Ta u samome Rimu bilo je tada ne manje no 9 sinagoga. Kad su
narodi poceli da se bune protiv jevrejske pokvarenosti, tada su pape: Gregor I, Aleksandar II i
Sikstus IV ustali u odbranu Jevreja i proglasili svaki napad na njih, kao - nehrišcanski. Kad su
Krstonosci u Kelnu i Vormsu silom pokrstili neke Jevrsje, tada je Henrik IV dozvolio tim
prekrštenima, da se opet povrate u svoju veru.
U ostalom mora se priznati, da su Jevreji bili ipak gonjeni zbog svojih verskih nacela, ali je to s
toga, što su se medusobno gonili. Oni se behu ljuto pocepali, i to na više strana. Pristalice talmuda
behu u vecini, a umeli su da se uvuku i kod dvorova, te poceše sve jevrejske protutalmudske sekte
krvnicki da napadaju. Kad je Jevrejin Jehuda-Ibn-Ersa 1149. god. postao u Španiji dvorski ucitelj,
on je izmolio pravo, da može goniti takozvane Karejce, koji su hteli da odbace talmud, te da veruju
staru jevrejsku veru. Raspaljeni fanaticki rabiner Salomo i njegov dak Jona, tužili su takozvane
Majmuniste, kod Dominikanaca. (Majmuniste su htele da poprave talmud, i da ga izmire sa
tadanjom filozofijom i duhom vremena). "Vi spaljujete nevernike i jeretke svoje crkve", govorio je
Solomo, Dominikancima, "spalite bar i jeretike naše vere". Ovo sve priznaje i sam Grec.
Držimo da je izlišno nabrajati dalje primere. Toliko se svakako može reci: Da su talmudiste
slucajno imali onu silu i snagu u rukama, koju imadahu rimske pape, oni bi bez sumnje mnogo
ljuce gonili pristalice protutalmudkih sekta, no što su gonile rimske pape - protestante. Ta cak i
"tridesetogodišnji rat", ta najsramnija pega na obrazu svega covecanstva, nije cinio Jevrejima
mnoge neprilike. Jedan jevrejski naucenjak, koga spominje i sam Grec, govori o položaju Jevreja,
posle tridesetogodišnjeg rata ovako: "Jevreji nisu baš mnogo stradali prilikom tog rata. Hrišcanski
stanovnici behu skroz osiromašili, borili su se krajnjom nuždom i nevoljom, a Jsvrsji su opet bar
što-šta spasli. Sve što je u tom ratu popljackano, prolazilo je kroz ruke Jevreja, i ma da su tadanji
nameti bili veliki, opet su Jevreji imali otuda koliko toliko dobiti". Ovako veli historicar koji je
prijateljski raspoložen prema Jevrejima, a mnogi nejevrejski historicari govore o "pljackanju
mrtvaca" koji padoše na bojnom polju za ono vreme, i krive Jevreje za to.
Pa kako, i zašto su gonili Jevreje u srednjem veku? Na ovo pitanje nije teško odgovoriti. Treba
covek da se osvrne samo na historiju starodrevnog antisemitizma, pa da sredovecni antisemitizam
protumaci. Uzroci behu jedni i isti, a posljedice behu samo u toliko razne, u koliko su se državni
odnošaji izmenuli.
Kad ono o starodrevnom protujevrejstvu beše rec, mi smo još tada pokazali, da nije bilo nikoga,
koji je bio u stanju da ucini ma šta, što bi Jevreje popravilo. Naprotiv, mi smo pokazali da je od
razorenja Jerusalima u tom pogledu pocelo da ide na gore. Vera Mojsejova bar je predikovala
moral, al talmudizam, koji se iz te vere razvio,nije ni to cinio. TalmudiMam je bio širio nemoral, on
je nemoral uzakonio. Talmudsko nacelo: "Ljubi te se; pomažite se, ali varajte, mrzite i ubijajte sve,
koji ne veruju vašu veru", nije moralno nacelo, no takvo nacelo pre prilici za kakvu razbojnicku
cetu.
Punih dvadeset vekova, dve hiljade godina, piljili su Jevreji u talmud kao macke u žižak, i
posvecivali su se samo njemu. "Glavni posao Jevreja beše u ono doba izucavanje talmuda", veli
Grec, "oni su odganjali od sebe i san, samo da se mogu uciti talmudu". Posljedice ovoga nisu
izostale. Jevreji behu u sve države bratski primljeni, jer ih nisu poznavali. Osecali su sažaljenja sa
izgnanicima, i za prvo vreme beše im dobro. Ali kad Jevreji poceše da delaju, te ih narodi
upoznaše, onda je pocelo gonjenje i izganjanje. Gonjeni Jevreji nadoše sebi novu otacbinu, no za
malo, pa se i tamo izigraše i oni moradoše dalje. Tako je to trajalo dve hiljade godina, jer toliko je
trebalo, dok su Jevreje u svima zemljama upoznali i - progonili. U 16. veku beše hajka na njih
opšta. Evropom je zavladala silna, neodoljiva protujevrejska struja, narodi se uskomešaše i to doba
nazivaju Jevreji u svojoj historiji "doba - propadanja".
No daj da zavirimo u historiju. Hadrijanov zakon (154. god.) koga su carevi Konstantin i Iraklije
obnovili, pokazuje najjasnije znacaj sredovecnog antisemitizma. Taj zakon zabranjivao je Jevrejima
da žive u onom delu varoši, u kome žive Hrišcani. On znaci: "Mi i Jevreji imamo sasvim razne
nazore o svetu i moralu; mi ne prilicimo jedno s drugim". Justinijanov edikt (532.) išao je dalje. Taj
zakon je hteo da predupredi sve štetne posljedice jevrejskog nemorala. Evo šta veli on: "Jevreji ne
mogu svedociti protiv Hrišcana, no samo jedan protiv drugog". Jevreji vide u ovom opredeljenju
nepravdu, ali nemaju pravo. Neka se samo sete šta ih uci talmud. Talmud nalaže Jevrejima da
svedoce lažno protiv Hrišcana samo ako mogu škoditi, jer lažna svedocba nije u tom slucaju greh.
Jevreji su tada obožavali talmud, oni su ginuli za njime, i zar Justinijan nije imao pravo, da sacuva
Hrišcane od lažne svedocbe jevrejske. Pa i ostala ogranicenja Jevreja ponikla su iz slicnih pobuda.
Jevreje su docnije istisli iz zvanja cinovnickih, njima su docnije zabranili da drže slušcad i da trguju
s robovima. To je i opet bilo usljed talmudskih naredaba, da Jevrejin treba Nejevrejima, degod
samo može, da vara i isceduje. - Kad se covek za casak uživi u ekonomske odnošaje srednjega
veka, onda mu je na mah jasno, da su tadanji državni zakoni morali zabraniti Jevrsjima i zanate i
posed, jer bi se inace Jevrejima u oba slucaja dala prilika, da drže hrišcanske radnike i hrišcansks
kalfe, pa da ih prema tome i varaju i cede. Jedino što su dozvolili Jevrejima, beše trgovina, ali su i
tu smatrali tadanji zakonodavci za dužnost, podviknuti hrišcanskom svetu: "Vidi ovo je Jevrej,
njemu zapoveda njegova vera da te prevari i upropasti. Cuvaj ga se!"
Tako je ponikao "civutski žig", upravo naredba, koja nalagaše Jevrejima da moraju nositi jednu
žutu ili bojadisanu zakrpu na gornjoj haljini, a u nekim krajevima moradoše nositi narocite kapice.
To beše za to, da ih svet pozna, te, da na prvi pogled znade, s kim ima posla.
Sva ova naredenja žigošu Jevreji, pa i mnogi hrišcanski historicari, kao gonjenje Jevreja, oni vide u
tome nekakvo divljacko grubijanstvo, nepravdu i versku mržnju. Medutim o svemu tome nema ni
pomena. Jevrejske sinagoge i njihovu religiju nisu nikad dirali. Tadanji svet branio se samo od
pokvarenosti jevrejske; on nije hteo dopustiti, da ga Jevreji po nacelima talmuda upropašcuju. To
je sve i to se srednjem veku ne može zameriti. On u svojoj obrani nije mogao da ljubi Jevrejima
ruke, a ako naše moderno doba uzmogne naci nježnija i blažija sretstva koja ce nas spasti od
jevrejske pokvarenosti, to ce biti njegova dika.
Hajdete da potražimo po historiji, i vidimo, kako je to bilo sa proterivanjem Jevreja iz pojedinik
država i zemalja.
Do sada smo pokazali, kako evropskim državama ne beše ni na kraj pameti, da Jevreje odma s
pocetka uhvate bezobzirno za rame i proteraju. Tek onda, kad su se sva ogranicenja i sve zakonske
mere pokazale bezuspešne, moralo se pristupiti - krajnjem sredstvu - proterivanju.
Agitacija za proterivanje Jevreja zapocela se u pojedinim državama veoma davno. Ako smo dobro
pogledali historiju Jevreja, onda je arcivladika Ansegizus bio prvi, koji je posle Faraona proterao
Jevreje. Toga vladiku zvali su njegovi savremenjaci zbog dobrote "drugi papa", i za njega se zna,
da je tako okolo godine 877. pos. Hr. proterao zbog nemoralnog života, iz varoši Sensa, Jevreje i -
kaluderice. Da je vladika slucajno proterao samo Jevreje, sada bi se još moglo reci, da ih je
proterao zbog verske mržnje, ali pošto je proterao i kaluderice, to je onda jasno, da tu vera nije
uplivisala.
Kad su pojedini Jevreji videli, kuda ce da ih odvede njihova pokvarenost, oni pokušaše da odklone
opasnost od svoga naroda. Kao takve pokušaje beležimo sabore jevrejskik rabina. Tako je na
priliku sabor jevrejskih rabina, držan u Majncu 1223. god. savetovao svom narodu, da se okane
nepoštenih sretstava prema Hrišcanima, da ne pravi lažne novce, da ne vara itd. No taj savet nije
pomogao a hrišcanski svet bunio se sve vecma protiv Jevreja. Karl IV naložio je svojim knezovima,
u "zlatnoj buli" izmedu ostalog i to da moraju trpiti u svojim oblastima - Jevreje. Iz ovog se
naredenja vidi, da su u ono doba ti knezovi poceli vec da proteruju Jevreje. Medutim zna se
nasigurno, da je Ludvig IX 1254. god. proterao jedan deo Jevreja iz Francuske i ako ne na vecita
vremena. O daljim proterivanjima Jevreja iz Francuske, iz Nemacke države, iz Ceške, Navare,
Poljske, Ugarske, Španije, Portugalije, necemo izbliže da govorimo, jer se to može naci u svima
vecim historijama tih država.
No hocemo da napomenemo nešto, što jako upada u oci. Sva ta proterivanja Jevreja ne mogu se
svesti na samovolju tadanjih vladara. Baš na protiv. Kad je n. pr. kralj Jovan od Francuske primio
natrag Jevreje (1360. god.) dozvolio im je povratak pod uslovom, da se poprave, i naznacio im rok
od 20 godina, u kome vremenu trebaše, svoj promenjen nacin života da dokažu. Tih dvadeset
godina prodoše, no Jevreji ostadoše stari. Njihovi sveštenici ulagivahu se kralju, obasipahu lakome
francuske dvorjane s novcem, i kralj Jovan je potpisao naredbu, da ss stari rok od 20 god.
produžuje na daljih 5 godina. Protiv ovoga se pobunio narod, i tada, 1380. god. buknuo je u Parizu
veliki kraval i napad na Jevreje. Tako je i skupština ceških notabla zakljucila 1542. god. da se
imaju Jevreji proterati iz zemlje. Car Ferdinand se dugo opirao tome, no naposletku ga namoraše
odvec ceste pobune naroda protiv Jevreja, da gornji zakljucak izvede i Jevreje protera bar iz doljne
Austrije, Graca i Praga. Da je skupština ceških notabla bila u pravu, to priznaje i sam Grec u svojoj
historiji. "Praška jevrejska opština", veli on, "bila je u veoma ružnom glasu, kod svojih sestara. Nju
su držali za zlobnu, nisku, bezsavesnu, otmicku i sebicnu. Glavari te jevrejske opštine cinili su sva
moguca bezakonja, a podmicivali su lažne svedoke javno i na danu. No Grec priznavajuci to, brani
svoje jevrejske sunarodnike time, što veli: "Kad su prvi put proterali Jevreje iz Praga, otišli su i
dobri i hrdavi, a kad im bi dozvoljen povratak, vratili se natrag samo jevrejski - ološ".
Mislimo da smo naveli i suviše primera, iz kojih jasno izlazi, da srednji vek nije gonio Jevreje, no da
se samo branio od njihove pokvarenosti. Taj vek nije umeo da popravi jevrejski moral, ni da izmeni
njihove nazore, jer kad mu dode na pamet da podiže glomace, i da na plamenu spaljuje jevrejske
talmud-knjige, bilo je vec dockan. Talmud se tada beše tako reci vec "oživotvorio", prešao im je u
krv i prelazio po zakonu krvnog nasljedstva od oca na sina ...
Medutim se spremahu u Evropi velike promene. Francuska slobodoumna filozofija ustremila se na
feudalne, vlasnicke ustanove tadanjeg veka, i pregnu, da oživotvori nacelo slobode, bratstva i
jednakosti. Ove tri reci behu Jevrejima taman dobro došle. Kad je pobedonosna, velika francuska
revolucija izbila u "narodnoj skupštini" na površinu i kad pregnu, da dade pravac ne samo
Francuskoj, no tako reci, celom svetu onda je jevrejski poslanik Isak Ber, koga su izaslale lotrinške
opštine, pokrenuo pitanje o ravnopravnosti i oslobodenju Jevreja. U avgustu i septembru mesecu
1789. god dolazilo je u narodnoj skupštini, u toj stvari, do burnih i vatrenih prepiraka, ali je Isak
Ber veoma vešto postupao. On je tada, kao što to i danas cine Jevreji, predstavio Jevrejsko pitanje,
kao pitanje vere, i naglašavao, kako bi to sramno bilo po slobodoumnu Francusku, kad ne bi smela
da se uzvisi nad verskom mržnjom. Francuska narodna skupština, bar vecina te skupštine, naišla je
na ovaj lepak. Fraza je pobedila, i samo toj frazi mogu zablagodariti Jevreji svoj današnji položaj.
Docnija vremena su pokazala, da je velika francuska rsvolucija rešila jevrejsko pitanje na dohvat,
bez dublje študije, i da takvo rešenje nije urodilo dobrim plodom. Februarske i majske revolucije
1848. godine u Parizu, Berlinu, Becu i Ugarskoj, podražavale su velikoj francuskoj revoluciji u
mnogome, pa i u jevrejskom pitanju. Lažna historijska pretpostavka, da je jevrejsko pitanje
versko. otelo je maha. Medutim današnji, moderni antisemitizam, koji kao da iz zemlje nice,
dokazuje da je jevrejsko pitanje tada rešeno u hrdavom pravcu. Mi bar mislimo, da ovo naglo
širenje protujevrejstva, baš sad na izmaku 19. veka, ne može biti bez dubokih i opravdanih uzroka.
VI
Kako se moglo desiti, da se Jevreji za tako kratko vreme dograbiše ove ekonomne i politicke sile,
koju danas vidimo u njihovim rukama? To se desilo na vrlo prirodan nacin. Darvinova nauka o
nasljedstvu i prilagodavanju, može nam to lako protumaciti.
Poznato je, da su Jevreji mal - da ne kroz punih dvadeset vekova bili trgovci. U starom svetu, a
rekao Jevrejin, a rekao trgovac, bilo je sve jedno. Medutim je dokazala nauka, da od oca na sina ne
prelazi u nasljedstvo samo boja kože, forma lubanje, no i druga svojstva. Divljaci, koji se veraju po
šumama, koji žive u vecitoj opasnosti od životinja, uvek su na oprezu: oni naprežu ocnji vid i sluh,
te se kod njih ta cula jako razvila. No ne samo da su se razvila, no putem nasljedstva prelazi ta
razvijenost i od oca na sina. Dete u divljaka donosi sobom na svet svojstvo, da može odprilike
triput dalje i oštrije gledati i slušati no mi. To je kod divljaka. Kod nekih naroda koji žive pri vodi,
moru, razvilo se svojstvo mornarsko, kod nekih naroda sposobnost za ratovanje; kod Jevreja, koji
dve hiljade godina iskljucivo trgovahu, razvilo se svojstvo - trgovacko.
Kad su na izmaku starog veka, pa i docnije, upale divljacke ratnicke gomile u Evropu, i napale na
mirne narode, koji su obradivali zemlju, moglo se u napred znati. ko ce pobediti. Isto se tako
moglo znati ko ce pobediti, kad je francuska revolucija proglasila "slobodnu utakmicu", a dala i
Jevrejima prava, da u toj utakmici ucestvuju.
U ostalom je evropskom napredku ispalo za rukom, da pronade gvozdeno oružje, te da njime
odbija divlje gomile, a tom ce napredku bez sumnje ispasti i to za rukom, da pronade zakonsko
oružje, te se odbrani od divljeg napadaja i nesavesne jevrejske utakmice.
Mi smo rekli: "nesavesne jevrejske utakmice", a rekli smo to s namerom. Jer nije samo "trgovacki
duh" i "trgovacka veština" s kojom nas Jevreji pobeduju, nego se oni u ekonomskoj borbi služe
sredstvima, kojima se ogromna vecina nejevrejskog sveta nece služiti iz ponosa, iz savesnosti, iz -
poštenja.
Mi smo vec govorili o jevrejskom moralu. U starom veku bio je taj moral tako reci još u vazduhu; u
srednjem veku ispisaše oni taj moral na hartiji, u talmudu, a u novom veku udružiše se vec na
osnovu tog morala.
Jevrejska družina "Aliance universale israelite" obuhvata Jevreje celoga sveta. I šta hoce ta
družina? Bori li se ona za ravnopravnost Jevreja? Ni pomisliti. Pretsednik i osnivac te družine,
Kremije, razložio je 1860. god. u Parizu sasvim jasno celj toga društva. Po njegovim recima treba
jevrejska družina, da se upne iz sve snage, da izvojuje ekonomsku i politicku prevlast i gospodstvo
Jevreja, nad ostalim narodima. On je ponovio tada reci rabinera Gajgera, koje glase ovako: "Velika
historijska drama nije svršena i ako se vec Jevreji oslobodiše. Jerusalim je grob Jevrejstva; na
grobu ne ponice nov život; Jevrejstvo mora da uskrsne u svom svetu". I ono je - uskrsnulo.
Treba samo paziti na složni i zajednicki rad Jevreja iz sviju zemalja, pa da covek vidi jasno njihovu
težnju za ekonomskom i politickom prevlašcu. Takozvanu "sedmu velesilu", novinarstvo, dograbiše
Jevreji na zapadu vec u svoje ruke, a velesilom nad svima velesilama, milijune, imaju vec davno u
rukama. Kakvu ulogu igraju Jevreji pod takvim prilikama, to cemo sad da kažemo.
Mi vrlo dobro poznajemo svu onu gomilu uzroka, koje nas guraju u ekonomsku propast, te nam s
toga i ne pada na pamet, da bedimo za sve to samo Jevreje i nikog drugog. Medutim ne možemo
terati ni istinu u laž i oporicati, da i Jevreji nisu bar jedan od silnih uzroka, sa kojih u ekonomskom
pogledu ovako naglo propadamo. Ko nije imao prilike, da prati one štetne operacije Jevreja po
berzama i velikim mestima, taj neka posmatra njihov rad po selima. Cesto se ušunja jedan jedini
Jevrejin sa zavežljajem na ledi u selo, a za desetinu godina videcete, gde je sa "špekulacijom"
postao najveci gazda, a svo mu je selo ne samo prezaduženo no i - razvraceno. On širi razvrat, da
bi lakše "napredovao": muti vodu, da bi zgodnije - lovio. I ti Jevreji ne jedu baš svoj leb u znoju
lica svoga; oni niti imaju veceg kapitala, niti veceg obrazovanja od ostalih nejevrejskih trgovaca,
pa opet najvecma "napreduju".Naš trgovac kad bankrotira, on se ubija, susedi cak i na njegovu
decu pokazuju prstima; Jevrejin što cešce bankrotira, stice tim veceg kredita i uvažavanja u
jevrejskom trgovackom svetu, jer se vrlo dobro zna, da nije iz nužde nego iz špekulacije
bankrotirao.
Al mi ovde umalo nismo uzeli da dokazujemo, kako je sneg beo i da govorimo o stvarima, koje su
svakom od nas pred ocima, i na koje treba samo ukazati - prstom. Hocemo samo još da dodamo
to, kako su sve te bede koje vidimo po selima, još mnogo vece u varošima, i da se nevolja, koju
Jevreji prouzrokuju u jednom okrugu, može - izmeriti i dokazati brojevima. Evo da navedemo
primer za to: Požunski i Vizelburški okruzi mnogo su rodniji i bogatiji od mnogih drugih okruga u
Ugarskoj. Prema tome trebali bi stanovnici tih okruga da stoje mnogo bolje, no stanovnici drugih
okruga. Ali jest. U tim okruzima ima najviše Jevreja, i tamo je narod najsiromašniji. U vizelburškom
okrugu je sirotinja od Jevreja tako iscedena, da je do sad preko 2.000 duša ostavilo ognjište i
odselilo se u - Ameriku. Kome ovo nije jasno, tom je uzalud govoriti sto godina. A iz svega
navedenog izlazi to, da su Jevreji, i ako ne jedini a ono bar jedan od glavnijih uzroka naše naglo
rastuce sirotinje.
U starom Rimu, tamo iza varoši behu neki u pola porušeni, opali zidovi. Za doba rimskih tirana, u
vremenu krajnjeg razvrata i pokvarenosti, bilo je na onom mestu cudno šetalište. Tamo odlaziše
kavaljeri, a tamo se šetahu cure sa lepim ali preživelim crtama; tamo se šetahu mome, sa onim
pogledom u ocima, koji ti kazuje sve ... Ako je momak na onom opalom zidu napisao kredom ime
jedne od ovih cura, on ju je mogao malo docnije, kad padne sunce, sigurno naci na onom mestu,
"Ta to je strašan razvrat, toga mogade biti samo u onom trulom Rimu i to samo u doba najvece
pokvarenosti" - govorimo mi. Ali nemamo pravo što tako govorimo. Tamo u prestolnicama naše
monarhije u Becu i Pešti, tamo na izvorima naše "slave i velicine", tamo odakle izlazi sunce
prosvete i kulture, koje treba i nas da ogreje, nema tih rimskih zidova, ali ima nešto gore. Tamo je
novinarstvo, a to je novinarstvo u jevrejskim rukama. To novinarstvo i laže i vara, i otima i
razvracuje.
Za nekoliko novcica, za dva novcica od reci, možeš tamo napisati sve. Poslednja strana tih
"svetskih novina" nema nikakve druge celji, do one, koju imadoše one opale rimske zidine. Tamo
ceš naci ne samo na devojke, no i na muškarce koji traže mušteriju. Naici ceš npr. na oglase u
kome se "nudi mlad, lep, zdrav covek, makar i starijim i ružnim gospama za - sekretara". Ti
takozvani veliki svetski listovi igraju sramnu ulogu podvodacica, i policija, koja za takve stvari
kazni stare krezube babe, i ne osvrce se na jevrejske velikovaroške novine, koje to isto cine.
Pripoveda se u novinarskim krugovima, da su jevrejski redaktori godinama izmišljavali i štampali
takve oglase, samo da namame svet, da to isto cini. Jevreji stvoriše po našim prestonicama citavu
literaturu razvrata, stvoriše neke pikantne ilustrovane listove koje u slici iznose gola tela, u slovu
neke stvari koje gone krv u lice. I kad ona sirota, jadna neiskusna ženska stvorenja baš usljed
naprezanja tih novinarskih podvodacica pokliznu, te ih jednog dana vidite da u svilenim haljinama,
visokim petama, i izazivajucim pogledima šecu po javnim mestima, tada ti isti novinari u prednjem
delu svojih novina dižu larmu, kako od ovih "stvorenja" njihove žene ne mogu da idu na javnim
mestima.
Ovako ponašanje goni vec coveka da pomisli, kako ti novinari samo za to traže od policije, da
zakrati tim jadnim stvorenjima šetnju po ulicama, da bi se one morale u svome zanatu poslužiti
oglasima novinarskim, te tako od svoje sramne zarade ustupiti i jevrejskim, g. redaktorima jedan
deo. Jevrejstvo se dakle dograbilo prestolnicke štampe te širi razvrat po državi.
Jevrejska štampa cini još i druga zla. Ona je skroz i skroz na prodaju. Željeznicka društva, novcani
zavodi, sva veca poduzeca, u njezinoj su ruci. Kao što su ono besni Arapi uzimali "svadbarinu", kao
što su nemacki plemici u srednjem veku silazili sa svojih dvorova na drum i otimali trgovcima "u
ime slobodnog prolaza" jedan deo robe, tako i jevrejska štampa traži od imenovanih društava
jedan deo dobiti. To joj se mora dati. Ona upravlja na žalost javnim mnjenjem, te joj moraju davati
udela i najbolja, najsolidnija preduzeca, inace o njima nece uci ni jedna rec u javnost, ili ce im
naposletku naci stotinu mana. Al i najgora poduzeca ona hvali i uznosi za - novac. Time mami
svoje poverljive citaoce na lepak, a slabo ju se tice što ce ovi u tim poduzecima izgubiti citavo
imanje.
O ovim stvarima mogle bi se citave knjige pisati, ali mi hocemo da naglasimo samo nešto. Naš
državni dug je ogroman; naša industrija stoji na dosta hrdavoj nozi; naša poduzeca ne cvetaju. No
pored svega toga stoje svi naši kreditni papiri, sve berzanske hartije nesrazmerno dobro.
Nepošteno uzdizanje i hvaljenje tih papira od strane jevrejske štampe, podiglo im je cenu. Svet te
hartije preplacuje, daleko iznad vrednosti, no to tako ne može vecito trajati. Najmanji zastoj,
najmanja nepogoda u finansijskom svetu, svešce te papire na njihovu pravu vrednost, proizvešce
kod nas novi "krah", kao onaj od 1873. god. ili ce, taj možda biti još strašniji. Mi stojimo danas
ocigledno na pragu finansijskog kraha, i to sve imamo zahvaliti sebicnoj i gramzivoj jevrejskoj
štampi.
VII
Nije svima ljudima jednako, da izdrže borbu za opstanak. Neko se još od kolevke nalazi u sretnim
prilikama, a drugi bogme i ne vidi kolevke, pa je tome teško da se docnije uzdigne i istisne na
površinu. Tako je to isto i kod država. Jedna je u lakšim prilikama, druga u teškim.
Austro-Ugarska je u veoma crnim politickim okolnostima. Na putu, koji bi je odveo u napredak,
isprecilo se pred njom kao neprohodno brdo - narodnosno pitanje. Preko toga mora ona preci,
inace nece nikad videti sretnih dana.
Pisac ovik redaka odista nije proterani i zatucani nacionalista. On hoce da racuna cak i s
internacionalizmom, s covscanstvom, ali baš to gledište covecanstva zahteva, da se pojedini
narodi, koji su delovi tog covecanstva, ne gnjece i ne zadrmavaju u svome razvijanju. Narodnost
nije, kao što to Jevreji tvrde, neko bolesno, izmajstorisano custvo; nego je to produkt
hiljadugodišnjeg razvitka pojedinih delova covecanstva. Ti su se delovi covecanstva razvijali pod
raznim okolnostima, te su otuda kod njih i postojale razne karakterne osobine, razne boje kože,
razne boje kose itd. A to se sve bome ne može svuci ni skinuti sa sebe, kao kakav stari kaput.
Nekom je palo na pamet, da tvrdi, kako je narodnosno pitanje pokrenuo tek Napoleon, da je s toga
to pitanje poniklo u današnjem veku, Bog bi ga sveti znao, kako je ta tvrdnja mogla da prokrci sebi
**** cak i kod inteligencije, kad nema na njojzi ni mrve istine. Treba samo prelistati historiju, pa
ce se svakako odmah uveriti, da narodnosno pitanje postoji, od kad narodi postoje, i da je to
pitanje igralo ulogu, od kad se zna da beše država. To pitanje je, razume se, u divljoj formi,
zahvatilo u tok rimske carevine, i upropastilo je. Samo je slika i prilika narodnosnog pitanja danas
drukcija, pa zato valjda i misle mnogi, da je to pitanje - novo.
Medutim mi tom pitanju u Austro-Ugarskoj ne možemo svrnuti s ****. Ono je važnije nego što se
misli, a dogadaji su dokazali, da mi citavu svoju snagu trošimo oko tog pitanja, i nikako da ga
rešimo. Druge države, koje nemaju tog pitanja, mogu da napreduju na ekonomskom, prosvetnom i
politickom polju, a mi se zaglibismo u tom pitanju do grla i ne možemo napred.
Vreme bi bilo, da to bude jedared drukcije. Ta mi eto politicka pitanja ne rešavamo s politickog
gledišta; mi ekonomska pitanja ne rešavamo s ekonomskog gledišta, a kulturna pitanja ne
rešavamo s kulturnog, nego sve skupa s narodnosnog gledišta. Mi smo kao neki cudotvorni lekari,
koji i groznicu i zapaljenje pluca, i gušobolju i otok lece jednom mašcu. Naša se mast zove
narodnosno pitanje. Kad je bilo u Austriji pitanje o ceškom univerzitetu, tada su stranke najmanje
govorile o prosveti, no su navadale narodnosne razloge. A zar se u Ugarskoj uveo madarski jezik u
naše osnovne škole iz prosvetnih obzira? Bože sacuvaj, nego iz narodnosnih. "Izborni zakon" i
"podela srezova", grade se i u Austriji i Ugarskoj ne onako, kako to zahteva politicka pravda, no
onako, kako ce se narodnosti izigrati. A kako je u ekonomskim pitanjima? I tu se pre svega osvrce
na to, kako ce se gnjeciti narodnosti, nego što se osvrce na opšte blagostanje. Hocete li i zato
primera? U Ugarskoj je najbolji primer, "cangovska politika". Nekoliko hiljada duša seli se iz
Ugarske na sve strane sveta, jer ne može više da živi .. I kod nas se vlada nije brinula o tome, da
se popravi ekonomsko stanje, te da se tom iseljavanju stane na put. Bože sacuvaj; nek se
iseljavaju hiljade, to je deveta briga vlasnicima, oni se medutim zadovoljiše time, da upnu svu
snagu te da grdnim troškom i naprezanjem dovedu sa strane nekoliko stotina Cangova i nasele ih u
srpske krajeve. Oni hoce da razbucaju srpski živalj: - to je njihova ekonomska politika. A u
Austriji? Kad je ono pre nekoliko godina ustao ratarski stalež u doljnoj Austriji, sklopio ratarske
zadruge i iskao ekonomske olakšice, tada se podigla jevrejska štampa i dala tim zadrugama drugi
pravac. Narocito ih je preklinjala da potpisuju izjave protiv podizanja ceškog univerziteta. Siroti
nemacki ratari, koji su do duše gladovali, ali ne htedoše da ih štampa žigoše kao neprijatelje
Nemštine, okanuše se iskanja materijalnih olakšica te se izjaviše odista protiv ceškog univerziteta.
U Austro-Ugarskoj su Jevreji najveci neprijatelji narodnosnog izmirenja. Koliko **** ustadoše
austrijski Nemci da se izmire sa Slavenima, pa je uvek to predupredila jevrejska štampa. Tako je i
u Ugarskoj. Najveci Madari su kod nas jevrejski redaktori oko "Pešt Lojda" Teško onom Madaru ko
bi rekao o narodnostima lepu rec, oni bi ga progutali, žigosali bi ga kao izroda. Oni uzimaju na se
madarsku masku te narodnosti ruže i opadaju najcrnje pred Madarima, a to sve za to, da država
nikad ne izade iz ove narodnosne borbe i trzavice, da nikad ne stvori napredne i korisne ustanove,
no da ostane ovo trulo i dalje, jer samo tamo gde je trulo, goje se i napreduju "jevrejski crvi". Po
svemu što smo do sad rekli, vidi se dakle jasno, da je jevrejsko pitanje ekonomsko, eticko,
politicko i sve drugo, samo nije versko.
VIII
Govorili smo o prošlosti protujevrejstva, a naslikali smo u glavnim crtama život i rad Jevreja u -
sadašnjosti. Iz toga se moglo videti, da antisemitizam leži danas tako reci u vazduhu, da napreduje
i da ce neprestano napredovati. Sad se pokrecemo, da razgledamo buducnost antisemitizma.
Buducnost antisemitizma razvice se bez sumnje iz sadašnjosti, te je pravo da posmatramo program
današnjeg antisemitizma.
Kad zagledamo u historiji poslednjih godina, videcemo, da je u pojedinim krajevima Rusije,
Nemacke i Ugarske, bilo pocešcih buna protiv Jevreja. A za to vreme bilo je i dva protujevrejska
kongresa, koji tražiše, da se mirnim putem otkloni opasnost, koja nam preti od strane Jsvreja.
Stupanj, na kome se nalazi danas protujevrejstvo, može da izazove u coveku samo strahovanje. U
protujevrejske stranke je danas mnogo jaca pesnica, nego stvaran program. I ako jevrejska
nadutost i pokvarenost dodija stanovnicima naše zemlje pre nego što ispadne za rukom umnim
radenicima, da stvore program, po kome bi se moglo toj pokvarenosti doskociti, onda ce imati
posla - pesnica. To je ocigledno. Prema tome Jevreji i njihovi prijatelji rade protiv svojih interesa,
kad traže stroge mere protiv antisemita. Oni mogu da ogranice samo razvitak umnog
antisemitizma, ali onaj antisemitizam, koji mrzi, mrzi i opet mrzi Jevreje, ostao bi.
Nije teško obustaviti antisemitske novine, i zabraniti skupove protujevreja. Al šta ce se postici
time? Kad ratar legne pod svojim zaduženim krovom, kad pod tim krovom, koji je u stvari vec u
rukama jevrejskim, provede budan citave noci, ko ce mu zabraniti, da ne misli na Jevreje. Zanatlija
i trgovac, svi oni, koji kuju i šiju, koji se muce i prodaju, i koje potiskuje jevrejska konkurencija,
vide u Jevrejstvu uzrok svekolikog svog zla. Oni Jevrejima podturuju i ono, za šta im Jevreji cak i
nisu krivi. Ko ce tim mislima stati na put? Sila zacelo nece, jer ne može.
Antisemitska struja ponikla je baš u prostom narodu. Prost narod je daleko pre vikao na Jevreje, no
što su to cinili književnici i novinari. U Rusiji, u Nemackoj, pa i kod nas, ustao je narod u nekim
krajevima batinama protiv Jevreja, jer nije znao, kako ce drukce da si pomogne. Da su na celu
toga naroda u onim krajevima stajali ljudi svesni i obrazovani, ne bi možda došlo do tog pesnicenja
i batinanja, jer bi ti ljudi poveli narod u ustavnu borbu protiv Jevreja. U ostalom ukazujemo na
historiju. Ukazujemo na srednji vek i njegove ceste seljacke bune. Tada nije bilo novina, ni
konferencija, pa se opet narodi o svojoj rodenoj pameti buniše.
Velimo dakle: veliki broj antisemita, koji raste iz dana u dan, i mrtav antisemitski program, ne
dopada nam se. Antisemitizam se ne može više spreciti, treba dakle razviti njegov program i
mirnim putem rešiti to pitanje. Treba dakle raditi na tome, kad se narodu dodija ovo cudo koje trpi
od Jevreja, da tada izade pred sabor i kaže: ucinite to i to, a ne da pocne opet da davi i bije
Jevreje.
Umni antisemitizam svršio je takvi deo zadace. On je postavio tek negativan program. On zna šta
ga tišti; zna šta ga bole; vidi gde je zlo, ali nema pozitivnog programa, ne zna kako bi se moglo to
zlo izleciti. Antisemitizam gomile može rasti; može steci sebi sve više i više pristalica, a to ce i biti,
jer niko nece mirno da trpi zlo, ali ni umni antisemitizam ne sme ostati na svom mestu, na kome je
danas. Što se tice programa o tome veli taj manifest ovo: "Prvi antisemitski kongres u Draždanima
ne misli da postavi podroban program, na osnovu koga bi se moglo rešiti jevrejsko pitanje". (Drugi
antisemitski kongres u Kemnicu 1383. god. nije takode postavio nikakav program). A da je
program nuždan, i da se bez njega ne može biti, to je jasno.
Na kongresu u Draždanima, pa i izvan kongresa, pojavila se neka takozvana radikalna antisemitska
frakcija, koja traži od države, da protera Jevreje. To bi vec bio program, ali mi sumnjamo da bi se
mogao izvesti. Jevreje su proterali do danas vec toliko ****, mal da ne iz sviju država, pa ne
pomože. Upravo to je sredstvo pomoglo jedared, i to onda, kad je Faraon progonio Jevreje. No
tada su bili Jevreji narod, koji se zanimao sa zemljoradnjom i stocarstvom, narod koji je radio, i oni
su tada i osnovali svoju zasebnu državu.
A docnije? E docnije nije moglo nikako ispasti za rukom, da se osnuje Nova Jevrejska. A to se više
**** pokušavalo. Evo da navedemo samo jedan takav primer iz XVI veka: Jevrejski pustolov Josif
Naksos umilio se jako turskom sultanu Solimanu. On je imao lepu sestricinu u sultanovom dvoru, a
tadanja družina jevrejska u Veneciji davala mu je silne novce, te je on i s novcem kupovao
naklonost turskih velikana.
U ono doba bili su Jevreji mal-da ne iz sviju evropskih država proterani, pa se medu njima
probudila cežnja za osnivanjem jevrejske države. Sultan Soliman hteo je da im zadovolji želju.
Varoš Tiberias (u Palestini), beše tada porušena, pa i okolica njezina sastojala se iz samih ruševina.
Sultan je dao varoš Tiberias i okolnih sedam mesta nanovo sazidati, i poklonio je tu malu državicu
Jevrejima. Nubijski paša je gonio Arape, da kuluce pri zidanju; Naksos je nadgledao, i Jevreji su
mogli doci na gotovo. Al nuto cuda, nijedan se Jevrejin ne useli u tu poklonjenu i ozidanu državu.
Oni se izgovarahu, da su neuki u poljskim poslovima. Tada su Naksos, njegova sestricina i novci
venecijanskih Jevreja, privoleli Sultana, da podigne u "Novoj Jevrejskoj" svilare. Ali se i opet ne
useli nijedan Jevrejin. Oni su tražili, da Sultan naseli i Arape u njihovoj državi. Mucno im beše da
rade makar i u svilarama, te htedoše i opet da žive o znoju drugih. To im sultan nije ispunio, jer
beše na vrhuncu svoje slave, pa ga beše sramota, da Arapi, Muhamedanci, budu podanici -
jevrejski.
Ta nije li se 1882. god. "uzbunila" cela Evropa, kad ono na lep nacin protera Rusija jedan deo
Jevreja iz svoje države. Te Jevreje niko nije hteo primiti. Tada su govorile diplomate, da svaka
država mora držati svoje Jevreje i da ih ne sme naturivati drugima na vrat. Dakle kuda cete s
Jsvrejima?
Faraon je najpre hteo da podavi Jevreje, ali se posle smilovao, te ih je samo proterao. Kad bi mi
danas pokušavali, da ih proteramo, morali bi docnije da ih podavimo, jer ne bi imali kuda.
Dakle ogranicenja? Mi velimo da i to ne bi pomoglo. Jevreji bi našli **** i nacina, da se
ogranicenju uklone s ****. Za vremena Dominicijana uveli su narocitu "jevrejsku porezu". Tada su
Jevreji krili svoje poreklo. Njih su tada uterivaci poreze svlacili, te zagledali i vizitirali, a mi to tek
valjda ne bi radili. A oni bi, ma kako i ma cim da ih ogranicite, krili poreklo, jer bi se pokrstili.
Kakve bi nam vajde bilo od tuda. Šta znaci vuk kad ga odneseš u crkvu? Vuk, pa vuk.
Ali zar može i sme država mirno da gleda gde njeni državljani u borbi protiv Jevreja materijalno
propadaju. Zar ona može i sme da gleda, gde njeni državljani, da bi se sacuvala od propasti,
postaju i sami u moralnom pogledu Jevreji? Držimo da ne može, jer bi to bilo opasno po državu.
Pa šta da se radi? Nacin mora tek da se pronade, a mi cemo da kažemo o tom svoje mišljenje.
Kom se ne dopada, neka traži drugi, bolji, mi cemo ga rado usvojiti.
IX
Jevrejima se najviše zamera to, što se oni u borbi za opstanak služe nemoralnim, pa i nezakonitim
sredstvima. Na ovu optužbu odgovaraju Jevreji ovo: "Mi živimo u uredenoj, zakonitoj državi; a u
takvoj državi kazni se sve ono, što je nezakonito. No nas zakon ostavlja na miru, znaci, da ne
cinimo ništa nepravo, s toga nam se skinite i vi s vrata".
Pa imaju li Jevreji odista pravo, kad ovako govore? Oni bi imali pravo, kad bi kod nas vladali zdravi
zakonski odnošaji, ali su naši zakonski odnošaji bolesni. Nužno je da kažemo koju rec više o tome.
Svaki narod ima izvesno mišljenje o tome, šta je pravo a šta nije, šta je dobro a šta je zlo. To
mišljenje nije kod sviju naroda jednako. Ima naroda, koji drže jednu i istu stvar kao dobru, a drugi
kao hrdavu. Da li narod ima moralnije ili nemoralnije pojmove; to zavisi od njegove obrazovanosti,
od njegove religije, od njegovih kulturnih osobina. Mišljenje narodno o tome, šta je dobro a šta je
zlo, sacinjava pojam o - pravu. Pojam o pravu uhvatio je kod svakog naroda korena, i iz toga se
razvilo takozvano "obicajno pravo". Obicajno pravo napisano i utvrdeno, zove se - zakon. Cuveni
pisac državnog prava Bluncli, veli u svojoj knjizi "Algemajne Štatslere" o toj stvari ovo: "Ako se
pisan zakon ne osniva na "obicajnom pravu" narodnjem, a ako je obicajno pravo narodnje razlicito
od njegovog svatanja o dobru i zlu, onda su pravni odnošaji u toj državi - bolesni".
Eto, ti bolesni odnošaji nastupiše danas kod nas, pa malda ne i u svoj Evropi. Zakoni danas cesto
drukcije sude, no što narodi misle da je pravo. Ili zar ne vidamo svakog dana slucajeve, da zakon
nekog ostavi nekažnjenog, koga "javno mnenje" najcrnje osuduje i - obratno.
Mi s ovim ne kažemo, da u našim zakonima ima baš nepoštenih naredaba. To ne! Bolesno stanje
našeg zakona leži poglavito u tome, što se neko ogreši i o duh zakona, i o "javno mnjenje", pa mu
opet zato ne može niko ništa.
Znate li, kako se to moglo desiti? To cemo odmah kazati. Samo molimo citaoce, da produ s nami
kroz historiju pravnih odnošaja. Nece to biti "ni strašno ni naucno", jer cemo biti jasni i kratki.
U ono vreme, kad su pojedine države bile nerazvijene, kad države nisu imale ni sile ni snage, da
sude i osuduju, nije bilo zakona. Mišljenje narodno o tome, šta je dobro a šta zlo, prelazilo je od
oca na sina; te se svakako bar znalo, šta je pravo. Bilo je dakle prava, ali kao što rekosmo, nije
bilo pisanog zakona. U takvim državama nije moglo biti ni placenih sudija, no su obe parnicne
strane izabrale iz svojih prijatelja sud, i taj je sud rešio - parnicu. U Albaniji, Crnoj Gori, pa i u
Boki, postojalo je to stanje još do pre kratkog vremena. Crna Gora je danas u dobu prelaza, a u
Boki Kotorskoj je uveden do duše "austrijski zakonik", ali ga tadanje stanovništvo slabo verma. U
obe te zemlje biraju stanovnici, kad dode do parnice, iz privatnih ljudi primiritelni sud, i taj sud
onda reši stvar onako, kako je to po narodnom svatanju i po obicajnom pravu, pravo.
Kad se država razvije, onda ona uzima na sebe ulogu, da brani prava pojedinaca. Ono što narod
drži za pravo, napiše ona u paragrafe i to postaje - zakon, koji je obavezan za sve. No i tu nema ni
mnogo zakona, ni advokata, a delenje pravde je izmenjeno u toliko, što "izabrani sud", koga biraju
parnicke stranke, sudi po pisanom zakonu, i što je njegova presuda - obavezna. Ko se buni protiv
te presude, buni se protiv zakona, protiv države. Ne treba misliti, da su ovakvi pravni odnošaji bili
valjda u patrijarhalnim i nerazvijenim državama, jer bi to mišljenje bilo neistinito. Mi takve pravne
odnošaje nalazimo u razvijenoj rimskoj republici pa i u Atini, i to baš u dobu, kad su te države
stajale na najvecem stupnju svoga razvitka.
Kad su se razvile kaste, te svaka od njih imaše nekakav zaseban interes, onda su se države morale
umešati da brane pojedinca od nepravde i da stvore pisane zakone. U najnovije doba traži se neko
"idealno" pravo. Hteli bi da svaki bude jednako suden, pa se drže pisanih zakona kao pijani plota.
Stvoriše toliko zakona da im ni imena ne možeš popamtiti. Sad su nužne silne naucne sudije,
nužne su citave gomile advokata, a covek sam bez njih ne može se ni maci u sudu. Pa je li bolje?
Bogme nije. Iz jednog se cuda zapalo u drugo.
Naše sudenje izgubilo se u puke - forme. Ne sudi se po onom što se desilo, nego se sudi cisto po
paragrafu. A paragrafa makar da ima nekoliko hiljada, opet se desi u svetu još više slucaja. Svaki
slucaj moraš danas svesti, pod neki paragraf, sad bilo lepo ili silom sve jedno je, tek moraš ga
svesti jer inace se ne može suditi. I sad je kod našeg sudjenja forma sve, a delo ništa. Vešt
advokat skinuce te s vešala, uzece ti imanje, zatvorice ti radnju, spašce te, il ce te upropastiti. Ko
danas ima posla sa sudom nužno je da ima pravo, ali je kanda još nužnije da ima dobrog advokata.
Propusti li taj advokat najmanju sitnicu po formi; ti si propao, ali uhvati li protivnickog advokata da
je on pogrešio u formi onda si dobio parnicu. A pravo? To danas dolazi na drugom mestu. Možeš ti
imati trista **** pravo, i sudije ce ti kazati da imaš pravo, ali ce te opet osuditi, ako ima neka
"formalna zackoljica".
Naši zakoni postaviše na svim klizavim putevima paragrafe. To je zakonska straža, i ko tim
putevima pode nailazi na paragrafe te - postrada. Ali osim glavnih puteva, ima u današnjem svetu
toliko staza i bogaza, koje vode prevari i nepoštenju, da zakon nema dovoljno paragrafa da
posedne i njih. Oni, koji su pisali zakone i ne poznaju sve te "krive stazice"; te staze poznaju samo
ljudi, koji se veraju i glibe po nepoštenju. Nekada biva da ovaj ili onaj dodaje prevarom do mete, i
sud ga opazi. Ali tome po današnjem zakonu ne mogu ništa. Prepredeni zlikovac može samo da se
nasmeši i da zapita: "O koji li sam se paragraf ogrešio, molicu"? Ako ne nadu takav paragraf, ne
mogu mu ništa.
I takvi slucajevi bivaju cešci no što se misli; takvi slucajevi bivaju svaki dan stotinama; ima ljudi,
koji i ne rade ništa drugo, no iznalaze krive puteve, koji vode do tudeg imanja, a ni kojima nije
postavljena paragrafska straža. Uzmimo samo slucaj, postoji ugovor ili obveznica. Živi svedoci,
potpisani na tom ugovoru, potvrduju kod suda; kako je tekla pogodba. Medutim je jedna od
ugovarajucih strana, uturila u utovoru dve tri reci, koje ne mogu izvrnuti. Na osnovu tog tacnog
umetka, sud odista mora kad-kad da dosudi varalici tude imanje. Sud vidi da nije cist posao; vidi,
da je jedna ugovarajuca strana išla na to, da drugu stranu prevari, i ne samo da tog varalicu ne
sme da kazni, no mu još drži stranu, i nareduje egzekuciju, da ujamci varalici tudu muku. Sud
mora tako da radi, jer je to po današnjem zakonu, po zakonu, koji sudi strogo po paragrafu. Ko
cita izveštaje "iz sudnice", naici ce vrlo cesto na reci, kojima se obraca predsednik suda tužiocu. Te
reci glase cesto ovako: "Gospodine, sud misli i sam, da ste vi stvarno u pravu, sud smatra delo
optuženoga za nehonetno i nepravo, ali s formalne strane ne može vam se uciniti po volji. Mi
nemamo paragrafa, po kome bi vašeg protivnika mogli da - osudimo".
Dakle, ko ume da vara u stvari, ali da obide paragrafe i da se ne ogreši o formu, taj može varati u
sred dana, bez da mu iko može šta uciniti. Eto, do tog je nezdravog stanja došla naša pravda. i zar
se onda treba cuditi, kad pojedini ljudi, a narocito Jevreji, i ne rade ništa drugo, no izmišljavaju
nacine, kako ce drugog prevariti, kako ce živeti o tudem znoju, a da izbegnu zakonsku kaznu.
Pa šta da se radi? Da-li da se napiše još više paragrafa? - Mi mislimo da je paragrafa i suviše, i da
baš otuda i proistice mnoga današnja nepravda. Mogu naši zakonodavci napisati još citava kola
zakona, pa opet nece biti otuda nikakve vajde. Varanje ce postati možda teže no dosad, ali je
nemoguce opasati ceo svet i sve društvene odnošaje tako s paragrafima, da se ne može prepreden
covek kroz te paragrafe provuci ili ih obici?
Pa ima-li tu izlaza? Izgleda da ima. Eto u novije doba vratiše se i opet "na ono staro", i ustanoviše
– porotu. Porota je kod nas ustanovljena za štamparske prestupe; u Austriji po vecim mestima i za
krivicne prestupe, a u Engleskoj i Americi ima porota i za civilne, gradanske prestupe. Tamo se
dokazalo na delu, da ljudi iz naroda, porota, ume da donosi pravican sud ne samo o duševnom
stanju optuženika, no da ume pravilno da sudi i o zapletenim civilnim, gradanskim odnošajima.
U poroti su ljudi iz naroda, ljudi, koji se ne razumu mnogo oko paragrafa, ali je sud u tih ljudi uvek
bliži narodnom svatanju o pravu i nepravu, i ti ce ljudi obicno osloboditi onoga optuženog, koji se
samo ogrešio o formu, a osudice uvek zlikovca, koji je u stvari varao.
Da je naše sudenje udarilo u poslednje vreme boljim pravcem, to dokazuju ustanove raznih
trgovackih i zanatlijskih gremija, izmiritelnih sudova, u kojima se ne sudi po paragrafima, nego po
"obicajnom pravu", po shvatanju narodnjem o pravu i nepravu.
Mi smo dovde ukratko dodirnuli historiju i razvitak pravnih odnošaja, i sad možemo da budemo
kratki.
Mi se zauzimamo za ustanovu porote, za ustanovu: "suda casti". Ti sudovi ne treba da budu
"privatni", kao neki "primiritelni sudovi", no treba da budu zvanicni, t.j. da njihova presuda postane
pravovaljana, i da se mora izvesti. Porotnici, ljudi iz naroda, treba da sude bar u onim stvarima, u
kojima Jevreji i drugi nepoštenjaci obicno varaju i gule "glup svet", a zbog cega im današnji sudovi
ne mogu ništa. Taj sud treba da sudi po vladajucim nacelima o pravu i poštenju. On treba prema
tome da osudi ne samo glupe, no prepredene varalice. Koje bi stvari imale doci pred "sudom casti",
to bi bilo lako oznaciti. A da bi sve one parnice trebalo dodeliti "sudu casti", u kojima se jasno vidi
prevara, ali samo redovan sud ne može da nade paragraf za zlikovca, to se po sebi razume. Jer je
to i griota i sramota, da danas pojedini ljudi na osnovu nepotpunosti zakona, a pod firmom
slobodne konkurencije, varaju, globe i pljackaju svoje sugradane. Ta ako ovo ovako i na dalje
ustraje poljuljace se kod svega poštenog sveta vera u pravdu i pravicu, vera u poštenje i moral, a
nastace uverenje, da u današnjem društvu mogu procvetati samo hulje i nitkovi.
Mi smo tvrdo ubedeni, da Jevreji samo pod današnjim hrdavim zakonima, mogu da cvetaju i da
gule ovaj svet. S toga mislimo, da bi rešenje jevrejskog pitanja trebalo preduzeti u gornjem
pravcu. Ne treba suditi i osudivati samo po formi, nego po stvari. Treba delenje pravde tako
udesiti, da se zabrani svako nemoralno, nepošteno, i varalicko delo. Ali nije dosta zabraniti, no
treba stvoriti ustanove, koje ce to sramno delo i kazniti. Treba stvoriti ustanove, prema kojima bi
svako morao da se osvrce na moral i poštenje, a kad Jevreji nalete nekoliko **** na kaznu i opeku
prste, onda ce paziti da ne cine ono, od cega nece imati više koristi, no samo štete i sramote.
Vidi se dakle, da nam predlog nema dovde nicijeg protujevrejskog. Mi tražimo jednako, ali i u stvari
pravedno sudenje za sve, pa bilo to Jevreji ili ne. Medutim, mi smo tvrdo ubedeni, da bi ustanove
koje predlažemo, najneprijatnije bile po Jevreje. A zna se vec zašto.
Jedino što bi izgledalo u našem predlogu protujevrejski, bilo bi to, što po našem mišljenju
Jevrejima ne bi trebalo dopustiti da ucestvuju kao sudije u poroti, u sudu casti. Jevrejski nazori o
poštenju i njihov moral, razlikuju se od naših nazora i morala. Ono što mi držimo za svetlo i
pošteno, to Jevreji smatraju u svojoj duši za glupost. Prevariti lukavo, a izbeci od kazne, to je kod
njih dika.
Neko bi mogao reci, da bi brisanje Jevreja iz porotnickog spiska, bilo to isto što i nejednakost, a
naš ustav proglašuje jednakost sviju gradana. To je istina, ali na tu primedbu hocemo da kažemo
ovo: A zar varanje i guljenje svojih sugradana, nije takode po ustavu, pa šta cemo sad? Valda tek i
tome treba doskociti. J. Bluncli, najveci branilac narodnosti veli u svojoj "opštoj državnoj nauci"
ovo: "Svaka narodnost i rasa ima prava da uživa svoja sva prava i sve narodnosne i moralne
osobine, samo te osobine ne smu biti protivne opštim pojmovnma o poštenju". Jevrejski moral je
protivan opštim pojmovima o poštenju, te s toga i nema njima onde mesta, gde se sudi po
nacelima toga poštenja ...
Ovim smo došli do kraja svojih razlaganja. Isprva smo hteli da nacrtamo samo historiju
starodrevnog, sredovecnog i današnjeg antisemitizma. Kako bi trebalo stati na put jevrejskoj
pokvarenosti, to i ne spadaše u ovu raspravu. Mi smo u najkracim potezima ucinili i to. Taj odeljak
bi trebalo razraditi, jer je on ovako i neodeljan i nepoliran ali opet dosta jasno izlaže naše nazore.
Mi cemo se u ostalom zadovoljiti i time, kad ova naša rasprava pobudi druge na mišljenje, te oni
izrade bolje predloge za rešenje ovog važnog pitanja. A da je krajnje vreme, da se jevrejsko
pitanje reši, to ce bar svako uvideti.
Jaša Tomic
Niciun comentariu:
Trimiteți un comentariu